Zemlja naših otaca
Ah, Rutenija!1 Da li je bilo koja zemlja ikada bila toliko izgubljena kao ona? U Americi se Irci okupljaju u barovima, piju i veličaju zemlju koju nikada nisu videli. Nemci rado pričaju o Rajni i pesnicima čija dela mogu čitati samo u prevodu. Afroamerikanci, čija istorija je toliko izbrisana da jedva jedan od deset uopšte zna iz koje zemlje ili plemena potiču njegovi preci, osećaju duboku ljubav za celi afrički kontinent.
A gde su Rusini? Kakva je njihova istorija?
U baru sam upoznao jednu rusino-amerikanku i ona mi je rekla: „U staroj Ruteniji, moji preci dočekivali bi zoru dugim duvanjem u bronzani rog. Ismevali su sedla, kao i sve od čega ljudi postaju slabići. Prolećne jasike zvale su ih u rat. I odlazili su, jašući bez sedla, pravo u boj.”
„Moji rusinski preci pili su fermentirano kobilje mleko i vino od gljiva tako jako da drugi ne bi mogli popiti ni jedan vrč. Muškarci nose zlatno prstenje upleteno u brade i brkove. Žene nose srebrno prstenje upleteno u kosu. Zimi, kupaju se u snegu. Leti vode dvoboje noževima, vezani levom rukom jedan za drugog. Smatralo se velikom sramotom ako oba protivnika prežive dvoboj.”
„U Ruteniji, lovci trče brže od konja, bešumno prolaze kroz grmlje kupina, a zatim slede dan stare tragove lososa kroz jezero. Žene tkaju platno lako kao svila a čvrsto kao teksas, s uzorcima koji zaslepljuju oči. Kada završi haljinu, ona izaziva divljenje; ako je divljenje manje nego što je očekivala, baca haljinu u vatru.”
„U Ruteniji, sva deca su srećna.”
„Postojao je običaj u staroj Ruteniji da se devojka, kada dostigne zrelost, gola okupa u planinskom jezeru. Tada bi se ponudila za brak prvom muškarcu koji naiđe. Ali, u praksi, njen otac i braća čuvali su put pored jezera svojim mačevima i puštali samo onog mladića koji je već osvojio njeno srce. Naš nacionalni ep počinje gadom koji ubija oca, brata i ljubavnika kako bi se oženio ženom koja je simbol naše zemlje, a završava smrću tog zlikovca od ruku vlastite dece.”
„Da li je sve to istina?” pitao sam je.
Ona završi svoje piće i reče: „Verovatno nije. Ali je lepa stvar zamišljati da jeste, zar ne?”
Za Marian