Izdanci blokade
Noću je voda Okeana Snova1 fosforescentna. Naš jedrenjak ostavlja duge brazde plavog i belog i zelenog. Stvorenja koja žive ispod takođe su fosforescentna; u celosti, mestimično ili u flekama, već prema svojoj prirodi. Ponekad velika zmija klizi ispod nas; njene tačke, sve u jednoj liniji, kao prozori na vozu koji prolazi. Ali veći, mnogo veći! Tako veliki da može potrajati sat dok prođe.
Niko od posade nije oduvek u ovom poslu. Ja sam bio broker u zemljama budnih. Nikada nisam očekivao da ću postati gusar. Niti da ću se uspeti kroz hijerarhiju i postati kapetan. A sigurno nikada ne bih očekivao da ću jednog dana poslovati pod zastavom samog Lucifera.
A upravo to se dogodilo.
Bili smo u priobalju arkadijske2 Grčke kada smo primetili tri široka trgovačka broda kako, na krilima vetra, pokušavaju proći našu blokadu. Brzom akcijom dva smo poslali na dno mora. Pristali smo uz treći i ukrcali se na njega. Nakon kratke ali žestoke borbe prsa u prsa, savladali smo otpor. Pokupili smo sve vredno i poslali ga na dno, da se pridruži svojoj braći.
Iste noći (još uvek na Okeanu Snova), Vil, sobar, dođe da me vidi. „Čuje se neki šum u prednjem skladištu, gospodine.”
„Je li?” Zgrabih pištolj. „Pokaži mi.”
Tako smo ulovili podoficira Homera pored kovčega s blagom. Razvalio ga je i pohlepno punio džepove. Fosforencija je osvetljavala njegovo zlurado lice. Kako se samo njegov izraz promenio kad sam mu napeti pištolj naslonio na glavu!
Cela posada prisustvovala je izvršenju disciplinske mere. Prvo sam Homeru oduzeo činove. A zatim sam mu svojim vlastitim palčevima iskopao oči. „Vi ste hteli Priču?” I gurnem pregršt materijala u njegova usta. „Pojedite je!”
A posle toga sam dao da ga bace s broda.
Nekoliko dana kasnije, priđe mi mladi Vil i reče: „Bila je to surova kazna za podoficira - mislim, za gospodina Homera.”
„Nismo bili mnogo daleko od grčke obale. Ako je pogodio pravi smer, sada je možda na obali. Tu bi mogao naći i posao, kao pripovedač. Plata nije naročita, ali bi ostao u životu.”
„Zašto živimo ovako? Šta čini Priče toliko važnim?”
Uzdahnem. „Ne znam, momče. Moguće je da to na neki način čini ljude jačim ili mudrijim ili boljim. Đavo ne želi da se one pojave.”
I tako se ta stvar završila. Ali držaću na oku ovog mladića ubuduće. Izgledao je tako jadno. Zato, sledeći put kad smo se usidrili u Londonu (u tmurnom drvenom Londonu, u renesansnoj Engleskoj), dao sam mu kratku sablju i pištolj i stavio ga da čuva sobu s blagom dok sam išao na obalu po namirnice.
„Osmatraj oštrim okom,” rekao sam dečaku, „i nemoj da ti padaju na um neke pametne ideje.”
Fosforescentni žar naših nagomilanih Priča okupa dečaka nesigurnim svetlom. On je stajao pazeći, i reče: „Neće, gospodine.”
„Dobro pazite na to, gospodine Šekspir,” rekoh. „Dobro pazite!”