O čemu govorimo kada pričamo o ununtrijumu?
Ununtrijum još nije otkriven. Sem misli da ga je ostavio u kancelariji. Karolina, međutim sumnja da je toliko jednostavno. Kad je Sem u pitanju, stvari nikad nisu jednostavne. Ne bi je iznenadilo da ga je zakopao u dvorištu. Ili nagurao u paklo cigareta, umotao u traku i sakrio iza lamperije i zaboravio na to, kao što je zaboravio na ulaznice za predstavu „Kralj lavova” koje je trebalo da drži na sigurnom. Koliko je njoj poznato, sada je mogao da bude i na Saturnu. Zajedno sa vešom koji je trebalo da pokupi iz hemijske čistionice pre sedam dana.
Kada je razgovor stigao do te tačke, mi ostali se iskradosmo na zadnja vrata i, na svu sreću, nikad ne saznasmo šta je na to rekao Sem.
Megino mišljenje je da se ununtrijum može pronaći u nekom udaljenom i neistraženom kutku Zemljine kugle, pa se tako sama dobrovoljno prijavila da ode da ga pronađe ako mi budemo snosili troškove.
Neki od nas su posumnjali u njene motive jer, ipak je ona strastveni ljubitelj divljine, tako da smo njenu ponudu odložili za dalje razmatranje. Patrik, međutim, smatra da vlada zataškava celu stvar, i da ima dosta toga na zalihama, uskladištenog u „Oblasti 51”1. Kim, naprotiv, sumnja da nam je ispred noseva, kao u Poovom „Ukradenom pismu”. „Da li ste pogledali u sef?” pitala je. Odličan predlog, i to bismo sigurno uradili da smo imali sef.
Sedeli smo tako oko baštenskog stola u dvorištu Svetskog ununtrijumskog centra, u prelepoj Betezdi, država Merilend (nakon pažljive debate, odlučili smo da povučemo predlog o preimenovanju grada u Ununtrijum, dok ne steknemo nešto početnog kapitala), i bez dileme, svi smo bili potišteni. „A šta ako ga nikad ne pronađemo?” reče Megi.
„Ne govori to!” zavapi Patrik. Prekasno. Pitanje je bilo izgovoreno. Visilo je nad nama kao zlokobni mač usuda.
Od vitalnog je značaja da pronađemo ununtrijum jer imamo veličanstveni poslovni plan, a koji opet zavisi od posedovanja tog proizvoda. Imamo par anđela koji su voljni investirati, ali koji insistiraju na tome da imamo nešto za prodaju. „Zašto nam ne date da ga vidimo?” pitali su beznadežno, kao nabeđeni ljubavnici koji su uhvaćeni sa rukom na patent zatvaraču farmerica. „Samo da bacimo pogled, i ništa više. Obećavamo.”
Mislim da je Kim toga dana u ime svih nas rekla „Da, kako da ne!”
Ali sada, dok sedimo u mraku, teško je ne pomisliti na naš potencijalni neuspeh. Patrik je zgnječio komarca, a ja sam tapkao prstima po stolu. Konačno, Kim pročisti grlo. „Možda je Megi u pravu,” počela je „Možda bi trebalo...”
U tom trenutku, Sem se pojavio na stražnjim vratima. „Narode, stigle su pice!”
Ohrabreni tom vešću, svi smo pohrlili unutra. Karolina je ponovo izgledala smireno, sredila je stvar sa Semom, a ispostavilo se da je Megi donela vino. Dok smo se bacali na picu, Patrik, onako usput, upita: „Sve one čarape koje nestaju u veš mašini, gde one tačno završavaju?” Pitanje nas je sve zateklo. To se zove nekonvencionalno razmišljanje. Ne mora biti baš od koristi, ali je zato, bez premca, vizionarsko. Šum glasova se podiže, pretresajući i proširujući ideju.
Ponovo smo ekipa, u sedlu i na putu ka budućnosti. Na početku smo nečega velikog, i znamo to. Sad nas ništa ne može zaustaviti.
Ununtrijum još nije otkriven, ali nas to nije sprečilo da ga patentiramo. Ako mislite da ste tokom svojih istraživanja stvorili malo, odmah nas kontaktirajte. Dugujete nam honorare za autorska prava.