Prethodnica
Mi smo prethodnica Živograda1. Vozimo napred, prema Suncu, večno na temperaturi trideset stepeni toplijoj nego u gradu koji nas sledi. Naš zadatak je da izviđamo Merkurovo tlo tražeći klizišta, procepe i bilo šta drugo što bi moglo omesti grad u njegovom večnom putovanju preko planete. Ispred nas, robotski rudari i topioničari, fabrike i skladišta, bude se iz hibernacije dok padaju prema vrelini podneva. Nakon radio konsultacije s autokontrolerom Živograda, oni bljuju sirovine koje su gradu potrebne u ovom ciklusu.
U međuvremenu, mi rušimo, merimo i nivelišemo. Kada naiđemo na nagib, dolazi mala nuklearna bomba i razbija stene. Kada dođemo do pukotine, popunjavamo je. Kada stigne grad, nalazi samo glatku ravnu površinu, a svi mi iz prethodnice već smo otišli daleko napred, na svom beskrajnom putovanju prema Suncu.
Mi smo bili samo nekoliko stotina naučnika nasukanih na pokretnoj istraživačkoj stanici kad se iznenada srušila civilizacija i Zemlja bila uništena. Nisu svi mislili da možemo preživeti. Ali, imali smo alate! Imali smo odlučnost! Sada je Živograd bio mešavina hiljada velikih zgrada, i one brzaju oko planete neprekidno ostajući u području ugodnom za ljude, rastući, napredujući i, pre svega, nikada se ne zaustavljajući.
Evo nekoliko prostih činjenica. Maksimalna tempera-
tura na površini Merkura je 427oC. Budući da nema atmosfere vredne pomena koja bi zadržala toplotu, temperatura noću pada na -173oC. Mašine naprosto mogu ‘prespavati’ te periode vrućine i hladnoće. Ljudska bića ne mogu. Tako smo se zadržali u pokretu.
Merkur je otprilike veličine Zemljinog Meseca, a dan ovde, od svitanja do sumraka, traje 176 zemaljskih dana. To je omogućilo da se krećemo dovoljno brzo da prestignemo sumrak. Ali, planetarna rotacija je skoro okomita na orbitalnu ravan, pa Živograd ne možemo prosto držati na istoj kružnoj putanji, krug za krugom. Svaka rotacija je drugačija, novi skup izazova, nešto neočekivano i nesavladivo.
Zato idemo napred. Sve zavisi od nas – prethodnice i pionira. Mi vozimo i rušimo i kunemo i znojimo se, i znamo da smo konačna i jedina nada čovečanstva. Da ljudsku rasu uvek i neprekidno samo jedan peh deli od uništenja.
Ali, zar je ikada i bilo drugačije?