SF Vektor 14
SF VEKTOR www.sftim.com
10
Maj 2010.

  Fanzin SF tima Naučna i epska fantastika, fantazi i horor
1   2   3   4   5   6   7   8   9   10   11   12   13   14   15   16   17  



Žoao Bareiros

Tiha noć (2/2)

("Silent Night" by João Barreiros)

Dvjesta metara dalje suočavam se s vojskom žestokih igračaka skrivenih u nisko ležećoj magli nastaloj od pare iz mikro kotlova nekih od njih. To je prepreka od vozova-igračaka s izbuljenim očima koje iskre i bacaju otužni dim. Porculanske lutke obučene u čipke, naoružane iglama. Džek-iz-kutije koji iskače iz svoje pozlaćene kutije. Pakleni harlekini s dugmadima na leđima. Medvjedi s crvenim šapama i maramama oko vrata. Tik-tak, viču neki od njih. Zdravo, zdravo, kažu drugi, mnogo društvenije. Trubiti, igrati se s vozićem, užagrenog lica, dok se točkići divlje okreću, spreman za konačni obračun.

Zatvaram oči, koncentrišem se, prizivam hipnotičke kodove koji me privremeno transformišu u uništitelja. Stišćem usne optočene hladnoćom i napadam. Sada se možda pitate zašto sam napao tu napredujuću grupu igračaka? Ali, vi već znate odgovor. Da li ste ikada uništili neku igračku dok ste bili dijete? Da li ste otvorili trbuh neke lutke samo da vidite kako radi? Jeste li ikada zavitlali pakleni automobilčić u zid? Jeste li ikada izderali neželjenu knjigu, isjekli je na komadiće tupim makazama? Da li ste kada zavrnuli vrat lutke vaše mlađe sestre? Jeste li ikada prisilno spustili svoj aviončić bez pogona ili točkova, bez ičega što bi ga zaštitilo od neminovnog uništenja? Ako ste uradili bilo koju od tih stvari, onda znate razlog. Ako ovaj izvještaj postoji, i ako ga čitate, to je zato što sam preživio burgijanje, ubadanje, ujedanje, štipanje, saplitanje i spaljivanje onih koji me žele zaraziti. Preživio i ostavio mini Verden iza sebe. Nisam znao da lutke plaču i vrište dok umiru. Ali, one to čine. Zovu svoje mamice i tatice prekrasnim unaprijed snimljenim glasovima. Diznijev sindrom stigao je i ovdje. Antropomorfizam je dio opsjene.

Bitka traje manje od deset minuta stvarnog vremena. Za mene, za moj siroti organizam ubrzan koktelima neuro stimulansa, izgledalo je to kao dva sata masakra. Nakon toga zahvata me drhtavica i iscrpljenost dok mi mišići gore od viška mliječnih kiselina. Slabo osjećam lijevu ruku koja je dobila desetak uboda i bila uvrnuta četveroprstim rukama. Članci su mi otečeni, opečeni vatrom iz razbijenih lokomotiva, koja mi je ušla u čizme. Prsluk od kevlara napukao je od udara granate koju je ispalio vođa vojnika. Neki zli čarobljak povećao je snagu tih sićušnih projektila. Oštetili su mi jaknu, ali se nisu probili. Više sreće drugi put! Zato sam još uvijek živ, na svom putu prema čvoru nesigurnosti.

Tanke ruke lutaka drobe se pod mojim čizmama. Plave oči nestaju u porcelananskim ležištima. Medvjedići pokušavaju popuniti razderane utrobe ispunom koja čini njihovu unutrašnjost. Preopterećene lokomotive ispuštaju poslednje piskove pare u nemogućoj bjelini snijega.

Nastavljam, ravnodušno, najgore će tek doći.

Dok prilazim obali jezera Saimaa, kao da postepeno zaranjam u neko strašno krhko proljeće, ovdje u srcu zime. Zemlja postaje toplija. Snijeg prvo postaje gnjecav, zatim blatnjav, da bi na kraju posve nestao otkrivajući pramenove lišaja i bujnu travu. To su bile, kako je moj instruktor jednom rekao, sekundarne posljedice nanotehnološke kontaminacije. Toplota je proizvod hiljada nevidljivih uređaja koji razlažu minerale u dubini zemlje na njihove sastavne dijelove. Toplota koja je morala izaći, rasuti se u vazduhu odmrzavajući sjemenje, ležući jaja insekata i tjerajući sitno cvijeće da cvjeta.

Nekoliko stotina metara udaljena, pod krošnjama drveća, vidi se velika kuća sa slamnatim krovom. Božićna himna, sada glasnija i upornija, ne može prigušiti dobovanje stotina sićušnih udaraca na proizvodnim linijama. Nije bilo teško zamisliti nizove patuljaka rumenih lica, bijelih brada, s alatkama u rukama, kako stoje kraj svojih radnih stolova i, klik, klik, klik, uklapaju poslednji zubac lutkine glave u vrat, ili poslednji vijak u kotao nasmijane lokomotive.

Potrošio sam svu municiju u masakru zečeva i borbi protiv vojske igračaka. Nisam želio koristiti mine ili polupametne granate čiji detonatori se znaju aktivirati onog momenta kad napuste moju ruku. Odbacio sam beskorisnu pušku i poluzarđali bajonet i izvukao katanu čija je oštrica bila debela samo atom. Tako naoružan i u stavu drevnih samuraja, pristupio sam čišćenju.

Nisam bio prvi. Dvadeset sobova ležalo je mrtvo na parkingu, odmah pored divivskih sanki. Sobovi, isječenih vratova i raznesenih grudi, leže uzdignutih rogova. Dva moja druga, Helena Ju i Eduardo Piau, leže među njima, probodeni rogovima mrtvih stvorenja. Vrtlog pare uzdiže se iz jezera, u blizini stražnjeg izlaza iz fabrike. Vjetrenjača, napravljena od materijala koji nisam mogao prepoznati, okreće se mahnito i euforično. Nisam ni primijetio da je veći dio večeri već prošao. Prije samo par sati bila je zora. Sada je već sumrak. Moram se pokrenuti. On je tako jak noću...Sve je izgubljeno ako ga ne sredim sada. Srećom, ostao sam neprimijećen. Tako je mnogo bolje.

Vrata nisu bila zabravljena. Djed Mraz uvijek dočekuje ljude raširenih ruku. Čak i vašeg skromnog izvještača, koji dolazi noću, srca ispunjenog zlom namjerom.

Ting, prostenja malo zvono iznad vrata. Vrata dnevne sobe su otvorena. Vatra od borovih šišarki pršti u otvorenom kaminu. Miris borovih iglica širi se iz božićnog drvceta koje stoji u uglu, pored prozora. Para se izdiže iz kotla na vatri. Tepisi, uprljani blatom s mojih čizama, prigušuju moje korake. Katana je spremna, i ja stojim tu.

„Ho, ho, ho, sretan Božić”, kaže jedno ogromno stvorenje obučeno u crveno, prvi put korišteno od strane Coca-Cole. Trbuh mu skoro puca iznad kožnog pojasa. Lice je skriveno parom naočara i velikom bijelom bradom koja doseže do stomaka. „Dobro došli u moj dom, Rikardo Vei.”

Djed Mraz se naslanja na neudobni tron od sobove kosti. Njegove čizme sjaje kao da su od žive materije. Kopča njegovog pojasa prekrivena je nejasnim znakovima. Ruke u rukavicama počivaju na zaobljenom trbuhu.

„Kako znaš moje ime? Koja je svrha svega ovoga? Ko si ti?”

„Savršeno dobro znaš ko sam ja” odgovori stvorenje gromkim glasom. „Kao što ja znam ko si ti. Kao što znam imena svih dječaka i djevojčica na svijetu... Dobio sam pismo koje ste mi poslali prije dvadeset godina, Rikardo Vei. Ako ste se ponašali dobro, ako ste bili dobar dječak, igračke koje ste tražili su ovdje...”

Osjećam da mi se koljena tresu, grlo mi je suvo, ni jedne trunke pljuvačke u ustima. Ništa od hemikalija koje kruže kroz moje vene ne može kontrolisati strah koji ovo strašno stvorenje pokreće. Laži, sve su to laži. Ali, bez obzira na to, ovo ludilo, ovaj napad na većinu osnovnih načela uma, ponavlja se iz godine u godinu. Svake godine pojavljuje se nova anomalija. Svake godine vraća jači i zavodljiviji, eksponencijalno se šireći, spreman da isporuči milijarde tona igračaka preko krovova, prozorskih dasaka, verandi, dimnjaka, po cijelom svijetu. To je ekonomska sabotaža globalnih razmjera. Ali, kako on zna moje ime? Kako zaobilazi InfoNET-ove pristupne protokole? Kako uspijeva postići da se origamiji kreću, da zečevi pjevaju ili sobovi lete?

„Znam zašto ste došli da me vidite, Rikardo. Znam da mislite kako sam ja neka nano tvorevina a ne stvarno biće... ptičica mi je rekla da si prodao svoju dušu Gates/Sega/Nintendo korporaciji. Dječak koji više ne vjeruje u praznike je stvorenje za žaljenje. Žalostan je čovjek koji je izgubio osjećaj za čudo. Spusti svoju katanu, plaćeniče Rikardo Vei. Pridruži se božićnom duhu. Otvori svoje srce i primi svoje poklone...”

Zahvati me panika dok mi je put blokirao ogromni sto koji je skoro u potpunosti ispunjavao malu sobu. Na stolu je ležao strip koji je moj otac, u obrazovne svrhe, poderao kad sam imao sedam godins i koji više nikada nisam vidio, i putnički avion na sklapanje kakav je neko poklonio mom školskom drugu. Vidio sam ga samo jednom i bio obuzet strašnom željom da i ja imam takav, ali ga nikada nisam dobio... Tu je i kompletan kit, reprodukcija stvorenja iz Crne Lagune, boje, četkice, sve, i autentična maska Frankenštajnovog čudovišta od meke gume, i limeni konj na navijanje, s ključem za navijanje, kakvog je moj brat polomio i bacio u smeće ništa ne govoreći. I... i....

Skrenuh pogled daleko od stola. Pokloni su bili nevjerovatni, kao ćup zlata na kraju duge. Instruktor mi je rekao da je dobijanje svega što želimo kao lagano umiranje, kao gubljenje sposobnosti da se želi nemoguće. Podižem katanu, čvrsto je držeći s obje ruke.

„Da li još uvijek odbijate, Rikardo Vei? Možete li takvim gestama izdati želje svog srca? Onda me ubijte, ako je to ono što želite. Odbacite čaroliju i prepustite se virualnom. Znate šta kažu, zar ne? Otpor napasti djeluje samo kad ste prvi put izloženi iskušenju... Ali ja ću biti ovdje i iduće godine, moj dječko, i čekaću vas ... Ho, ho, ho Sretan Božić...”

Katana pade u neumoljivom luku. Jednomolekularna oštrica prolazi kroz Djeda Mrazov vrat kao kroz maslac i izlazi s druge strane uz meko plop!. Glava stvorenja odvaja se od ogromnog tijela, leti kroz vazduh i pada na pod u blizini vatre. Ni kap krvi ne izlazi iz presječenog vrata. I dalje sjedeći na tronu, tijelo mu se izduva kao da je bilo puno vazduha. Uskoro i prazno crveno odijelo nestaje. Nestaje i tron. I božićno drvce. Nestaju i svi pokloni na stolu. Zidovi kuće transformišu se u upletene jasenove. Pod pod nogama se trese i gubi teksturu. Tepih, pod, sve postaje samo blato i snijeg. I fabrike igračaka iščezavaju. Saonice iščezavaju iz dvorišta i ovo je sada samo obična blatnjava padina na rubu smrznutog jezera.

Tu sam ja, sam pod zvijezdama koje se pale, trepere, okružen samo tijelima mrtvih drugova. Anomalija je iščezla kao da slijedi neki plan.

Gledam prema nebu. Sateliti trepere, ponovo vidljivi. Izobličeni tonovi muzike ispunjavaju mi uši dok mastoidni implant ponovo uspostavlja vezu. Na lijevom rubu retine treperi InfoNET pristupni logo. Otkucavam pristupni kod u vazduhu, kao čarobnjak u drugačijem svijetu magije. „Pomoć, pomoć.” Pokušavam dozvati nekoga. „Dođite i pokupite me. Anomalija je nestala s maksimalnim učinkom. Jedan preživjeli... topološke koordinate su...”

„Primljeno,” odgovara prekrasni sintetički glas operatera sistema. „Koordinate utvrđene. ETA za dvadeset minuta. Čestitamo na uspješno obavljenoj misiji. Gates/Sega/Nintendo predviđaju 70% povećanja prodaje ovog Božića i bonus od 100.000 jena. Čestitamo. Operater se odjavljuje.”

Dok čekam da me pokupe zaklinjem se u sebi da se neću vratiti iduće godine. Neka neko drugi obavi prljavi posao. Neka osjete patnju i gorčinu neostvarenih želja umjesto mene. Zaklinjem se jednom, dvaput, triput iako znam da sam obični lažljivac. Anomalija ima pravo. Vrline mogu odoljeti napasti samo jednom.

A Božić, o užasa i strahote, dolazi svake godine...



João Manuel Rosado Barreiros (rođen 31.jula 1952), poznat pod pseudonimom José de Barros, portugalski pisac, izdavač, prevodilac i kritičar. Autor je više priča (objavljenih u dvije zbirke) i četiri romana. Neki njegovi radovi prevedeni su na engleski, španski, francuski, italijanski i srpski. Dvostruki je dobitnik brazilske nagrade Nova.

Bibliografija:
Duas fábulas tecnocráticas (zbirka, 1977)
O caçador de brinquedos e outras histórias (zbirka, 1994)
Terrarium: Um romance em mosaicos (sa Luís Filipe Silva, 1996)
Disney no céu entre os Dumbos (2001 [online], 2006 [print])
A verdadeira invasão dos marcianos (2004)
A bondade dos estranhos (sa Luís Filipe Silva i João Seixas)


Preveo MasterYoda



 
 

Beskrajni SF kviz  ◊   NF na Krstarici  ◊   Novi SF filmovi

Kopirajt © 2006-2019. SF tim. Sva prava zadržana.

MKPortal M1.1.2b ©2003-2007 mkportal.it
Strana je generisana za 0.00981 sekundi uz 20 upita