SF Vektor 13
SF VEKTOR www.sftim.com
10
Maj 2010.

  Fanzin SF tima Naučna i epska fantastika, fantazi i horor
1   2   3   4   5   6   7   8   9   10   11   12   13   14   15   16   17  



Žoao Bareiros

Tiha noć (1/2)

("Silent Night" by João Barreiros)

Dvadeset i pete godine ovog beskrajannog rata, na obali jezera Saimaa, konačno sam ubio svog prvog Djeda Mraza. Bila je to čista sreća... iskreno. Marfijevi zakoni su odredili da moji drugovi po oružju, svi mnogo bolje uvježbani od mene, stignu kasno, budu zadržani, zaglave u žitkom blatu ili ih savlada hladnoća zbog kvara grijanja u njihovim odijelima. Neki su izgaženi do smrti od krda sobova koji su se bez ikakvog zvuka, meko kao perje, spustili s neba. Rijetki preživjeli imali su neposredni susret s grupom patuljaka ili ih je zavela strašna i skoro neodoljiva ponuda poklon-paketa. Ne znam šta se dogodilo s njima. Nije ostalo ništa da ispriča priču. Nakon određene tačke, video kamere u njihovim šljemovima prenosile su samo biserno bijelo ništa. Mastoidni implanti otkazali su u blizini zone pojavljivanja neiskazivog lično. Radio komunikacija se utopila u oluju statičkog pucketanja. Termički ili infracrveni detektori takođe su otkazali. Pametne bombe, lansirane s krstarica usidrenih u norveškim teritorijalnim vodama, izgubile su kurs jer se logika sistema u njihovim paranoičnim mini mozgovima zaglavila u petlji povratnih informacija. Ciljevi su se pomiješali u njihovim proteinskim čipovima i one su se vratile nazad, raznoseći u prah i pepeo posade koje su ih lansirale.

Kako onda možemo biti sigurni da je on tu, da je upravo u ovoj zoni, cvjetajući kao neki zloban, prekrasan cvijet prije neizbježanog oprašivanja dvadeset petog decembra? Svevideći sateliti iznenada više ništa ne vide. Dio Finske uvijek nestaje s mape, prožderan tom konceptualnom negacijom, petnaest do dvadeset dana prije događaja.

Kad se to dogodi, kad čvorna lokacija postane gotovo sigurna umjesto samo vjerovatna, nas pokrenu iz trening kampa u Barencovom moru, prebace novac na naše bankovne račune (koji će biti naš samo ako obavimo posao) i potrpaju u jedrilice koje vuku drevni Tupoljevi. Smrtonosno spori avioni bez ikakve umjetne inteligencije za podršku sistemima. Naoružane katanama i puškama starim više od stotinu godina, otpuštaju nas na nebu, desetak kilometara od virtualne mete. Panično ponirete u zoru dok se sunce uspinje nad Balkanom kapitalističke Rusije a snježni vjetar potresa trup jedrilice. Svi mi, ili barem oni iz elitne jedinice od deset komandosa, zavaljeni u mreže za apsorpciju udara u našim sjedištima, žvačemo psihotropne kapsule, antihipnotike, serotonin i adrenalinske stimulatore. Opraštamo se od InfoNeta koji je s nama cijeli život i poniremo u autističku tišinu obavijenu misterijama. Slike članova porodice i voljenih razbijaju se i raspršuju u tačkice svjetlosti na našim retinama. Sintetičke glasove naših virtualnih savjetnika iznenada zamjenjuje prijeteći zvuk pjesme koji ponavlja: „Tiha noć, Sveta noć...”

„Isključite ovo sranje,” viknu Yosef Wu, naš poručnik-plaćenik. „I blokirajte prijem zvuka. Jeste li glupi ili šta? Ne možete dočekati da čujete ono što vam ne treba. Jesam li u pravu?”

Oficiri Velike Korporacije ne smetaju mi. Ovaj je bio ekspert u katani, talenat koji je naslijedio od svog pra, pra, pradjeda koji je izgorio prilikom bombardovanja tokijskog zaliva. Imao je laser usađen u mali prst (koji su mu odsjekle Jakuze), ali za mene je bio još jedan kreten koji nije mogao stići do tridesetog nivoa AIDS-ove igre lova divljači. Svejedno, slušao sam ga, kao i moji drugovi. Istina je, mrzim ove subverzivne pjesmice. Sve te priče o miru koje mogu zavesti vašu djecu, ako je imate. Jednim dodirom zuba mudrosti isključujem taj glas s druge strane i nalazim se u svekolikoj tišini (užas, užas) dok vjetar udara s druge strane kabine, skrštenih ruku, dok mi u stomaku vri u isčekivanju prizemljenja.

Naprijed, u kokpitu, pilot mrmlja, „Origamis, origamis.” General odgovara, „Guraj!. Guraj! Prebaci u režim napada.”

Sjedim u prvom redu iza pilotske kabine i vidim sve ono što i on vidi. Iznenada se intenzivno sivilo jutarnjeg neba ispunjava drhtavim komadićima šarenog papira. To su jata krhkih blistavo obojenih papirnih ptica, skakavaca, leptira; grifona i feniksa. Lijepe se na vlažno vjetrobransko staklo. Sve više, i više, i više; sloj za slojem, kao epidemija. Zaklanjaju pilotovo vidno polje a on, silom prilika, nema ni radar ni auto-pilot da mu pomogne. „Pašćemo,” komentariše pilot sumorno, kao da samo potvrđuje neizbježno, „borovi ispred, na mjestu pada...” Naginjem se naprijed, ukrštam ruke iza vrata i skupljam koljena spremajući se za udar. Naš idiotski poručnik radi isto, pjevajući punim glasom himnu korporacije, kao i svi mi, braća po oružju, dok se kao olovni visak prepuštamo zagrljaju gravitacije.

Jeste li ikada polupali auto? Da li ste osjetili to sažimanje vremena dok talas adrenalina teče kroz vaše vene? Jeste li osjetili kako se sve usporava i kako izgleda kao da nikada neće stati? Sudar kao što je ovaj, naslijepo, u utrobi jedrilice, s terenom prekrivenim borovom šumom, slično je iskustvo. Osjećaj ushićenja i istovremeno očigledan sindrom smrti. Tehnološki slom je uvijek orgijastičan. Bang, bang, bang, odjekuju udari drveća, stijena, snijega u plastični trup jedrilice. Krila otpadaju dok se trup zrakoplova uvija da bi apsorbovao višestruke udare. Er-bagovi se naduvavaju u naša lica kao ogromne gljive. U kokpitu, pilot vrišti a onda, nakon jednog jakog udara vrištanje prestaje.

Konačno, kad se jedrilica smiruje, čudo nad čudima, ja sam živ, netaknut i spreman. Naš pilot nije bio te sreće. Sjedi proboden granom kroz prsa, kao vampir iz neke drevne priče. Grana je probila polimersku školjku kokpita i probila ga skroz.

Ustajem dok mi noge drhte, otkopčavajući sigurnosni pojas i izduvavajući er-bag. Nekoliko veselih svjetala blista u blizini pilotovih probijenih prsa. Odsjaji plešu na staklenim kuglama poprskanim kapljicama krvi, na vršcima nadirućih grana. Mala zvijezda sjaji na kraju svake od njih. „Sranje,” komentariše Adelaid, veteran iz sedam misija. „Zakasnili smo! Jebena stabla već su okićena!”

„Van, van, van,” dere se poručnik. „Ščepajte puške, učvrstite bajonete, provjerite municiju. Ostavljamo sve ranjene. Nema vremena da ga gubimo na simpatije ili milosrđe. Inače, ovdje nema radio kontakta tako da ne mogu zvati pomoć.”

Od deset komandosa koji su krenuli, samo šest je i dalje bilo aktivno i potpuno operativno. Nismo postojali za ostatak svijeta, kao i uvijek u ovakvom tipu operacija, ali i izuzetno motivisani za stvarne borbe nakon godina VR obuke.

Trup jedrilice nije se raspao jer je bio veoma elastičan. Kroz brojne rupe udarao nas je ledeni vjetar. Vrata su bila nagnuta i morali smo ih izvaliti. Iskakali smo, jedan po jedan, na zemlju.

Bilo je hladno ovdje, nekoliko kilometara od jezera, minus deset, ovog dvadeset četvrtog decembra, ali ne toliko hladno koliko smo očekivali. Finska klima je umjerena, čak i zimi, vjerujte. Trupkao sam čizmama o zemlju pokušavajući zagrijati ukočene prste. Pogledao sam ručni kompas, ali to je bilo kao da tražiš orijentaciju po suncu – u ponoć. Igla se divlje vrtila tražeći nepostojeći sjever... To znači da smo na pravom mjestu i da smo stigli dok je on još uvijek slab.

U kasnu zoru, iznad vrhova drveća koje je jedrilica poštedila, razliježe se poj ptica „Zvončići, zvončići, zvone cijelu noć...” Holštajn se zabavljao gazeći neke origamije koji su popadali po zemlji. Stvorenja su lepršala u mjestu, vrišteći od boli. Pokušavala su pobjeći, ali voda i snijeg učinili su njihova blistava papirna krila teškim a Holštajn je bio neumoljiv.

„Raširite se. Krenite prema jezeru. Ako niste sigurni kamo, onjušite vazduh...” poučava nas Josef, kao da nismo imali sate i sate priprema. „Čvorište mora biti u blizini obale jezera. Barem je to lokacija najveće nestabilnosti na svim GEOSAT fotografijama. Ne dozvolite da vas dezorijentiše ono što vidite oko sebe, ne skrećite s pravog puta. Vatru otvarajte samo ako ste izazvani. Holštajn...! Tebi govorim! S pojavama kakve vidite sretali su se i mnogo bolji komandosi od vas. Kontrola, kontrola i kontrola! Razumijete!” Holštajn prestade gaziti papirna stvorenja oživljena božićnom čarolijom i klimnu, pišajući po njima. On reče: „Da gospodine, poručniče, gospodine!”. Više nego dovoljan razlog za još jednu lošu karakteristiku u dosijeu, kada se vratimo u bazu...

Počeli smo hodati. I nije se moglo ništa drugo. Išli smo pažljivo, spremnog oružja, u razmacima od desetak metara. Oko nas, desetine varijanti vaši sjaje na kori borova kao da su povezane na neko mikro strujno kolo. Grane pokrivene snijegom s kojih vise ledenice odzvanjaju pradjedovskom melodijom. Stvarno... ne postoji ništa haotično u zvukovima koje čujemo. To je stara božićna himna zarobljena u stazama ploča od vinila. Ona je sveprisutna, obavija se oko stabala, visi s grana, oko snješka. Sve je više i više snješka, svaki sa polucilindričnim šeširom i nosom od mrkve; namiguju svojim očima od ugljena i smiju se. Sveti Sony, kakav je to smijeh, kao da nas poziva da ostanemo ovdje zauvijek. Kao, ako je moguće, zaboravite vaša naređenja i uz darove provedite Božić s vašim drugovima i gostima.

„Jeste li ikada pomislili da otvorite neki od ovih paketa?” upita Luis F. Nikog posebno. „Da l’ mislite da su oni za vas? Baš za vas i nikoga drugog?” „Tišina”, žestoko se prodera poručnik dižući prst. „Primjedbe kao što je ta mogu samo ugroziti misiju. Naravno da su za vas, jebivjetri! Svi oni! Svaki od njih! Ali pazite. Ako im se primaknete, ako samo pomislite da zavirite u neki od njih, obećavam vam, prosuću vam mozak ovdje, pred svima, ko jebe osiguranje! Jeste li svi tu? Zar ne vidite da ste svi izgubljeni ako razmišljate na taj način?”

„Sranje,” uzviknu Stela savijajući koljena i pokazujući bajonetom red bijelih zečeva, svaki veličine šestogodišnjeg djeteta, obučeni u prsluke s mnogo dugmadi. Stajali su tu, nepokretni, nasmijani, s šapama na leđima, kao na smotri. Neki su nosili leptir mašne, drugi šarene kape ili vunene marame s rupama za uši. Izgleda da je bio jednak broj zečica s čipkanim pokrivačima na glavi i hrpom zečića s predimenzioniranim pelenama iza leđa. Tu su, formiraju živu barijeru na našem putu, pjevajući. Kao da je pjesma oružje. Budale. Kao da se pacifizmom može spriječiti nasilje.

„Paljba po volji,” komanduje tiho Jozef. Mirno se pokoravamo. Naše oružje nije automatsko. Automatika je obično đubre, ovdje gdje vladaju pravila magije. Koristimo tehnologiju staru više od sto godina, ali još uvijek efikasnu. Arhaični miris bezdimnog baruta miješa se s aromom borovih iglica. Krvavi pramenovi krzna kruže kroz vazduh, mlazovi krvi tih glodavaca boje snijeg. Mali zečići skiče na bajonetima. Holštajn, koji voli ovakve stvari, urla od smijeha dok vrši masovno silovanje svojim bajonetom. Životinje ništa ne čine da bi se odbranile. Ginu kao mušice... i dok ginu one pjevaju, pjevaju, pjevaju....

Jesam li već sam pomenuo zavodljiv učinak podsvjesne projekcije? Skrivene slike na televiziji koje vas navode da kupite novu Nintendo konzolu? Ili zatražite usluge kol-girl/boj? Ili popijete čašu Novo-kole? Poruke koje se prenose kroz bezopasne pjesmice. Strašne poruke, jer se probijaju mimo svijesti. Poruke koje igraju na naše osjećaje, udaraju na sažaljenje, licemjerno nudeći mir. Poruke koje nam govore da je bolje davati nego kupovati. Poruke koje nude darove. Sve, sve što želite, u zamjenu za mir, sve što zaslađuje ukus poraza.

Kad je masakr bio gotov, drugarica Adelaida uzdahnu i skoro odbaci pušku. Užas, užas, mrmljala je ona u stanju šoka. Holštajn koraknu prema njoj, uze je za lakat i šapnu u uho. „Začepi, kurvo! Zar ti ništa ne shvataš? Zar se nikad nisi igrala ili pojela domaćeg zeca? Ovo su kopije, nano-konstrukti, zar ne vidiš?” Kakva greška, Holštajn, kakav jo-jo. To nije način da se promijene nova uvjerenja. Adelaida izvuče katanu iz svog pojasa i potezom koji su u nju usadili mjeseci treninga, zasiječe. I gle, tu je Holštajn s pola metra čelika koji viri iz njega, i zamišljeno gleda svoja crijeva koja klize iz trbuha. On pada na koljena, promuklo vičući, „Povlačenje, povlačenje, opasnost, opasnost.” To je poslednje što je rekao. Jozef mu smjesti metak u potiljak a onda se okrenu prema Adelaidi i ubi je kao da zgnječi mušicu, prije nego što je stigla reagovati i podići pušku koju je odbacila trenutak ranije.

Nismo ništa uradili da ga zaustavimo. Ovaj put, Jozef je imao pravo. Nije bilo mjesta odlaganju agonije luđaka. Bilo je beskorisno nekoga zavedenog ostaviti među ljudima čista srca. Najgore od svega, ostalo nas je samo četiri. Četvorica na rubu ludila. Dan prije božićne apokalipse.

„Promjena taktike...” govori poručnik pripaljujući cigaretu (ilegalno i politički nekorektno), tako da dim prigušuje božićne mirise. „Nije dobra ideja da fabrici priđemo u grupi. Kao što možete vidjeti, što bliže prilazimo, veći su izazovi. Poslednje što bih želio je da se grupa sama uništi. Svako za sebe, od sada pa nadalje. Zapamtite, glavni cilj je uklanjanje crvenog drkadžije uz maksimum štete. Zaboravite patuljke i sobove. Zaboravite sve drugo. Pogubite ga prije ponoći! Razumjeli?”

U slučajevima kao što je ovaj, ne znam šta je gore. Zaroniti sam naprijed, u potpunu misteriju, kao plijen svim napastima, ili napredovati užasnut, s grupom psihotičnih drugova koji se u bilo kom trenutku mogu okrenuti protiv mene i pucati mi u leđa. Izvan njihovog pogleda, nisam im više bio meta, ali nisam mogao ni komunicirati s njima. Mastoidni implant ne radi. InfoNET više ne projektuje podatke na moju retinu. Nemoguće je vidjeti svoju poziciju na virtualnoj mapi. Sve što čujem su božićne pjesme koje odzvanjaju s hiljada malih zvončića, pucketanje ledenica, kliktanje grupe sova, gore na nebu, skrivenih niskim oblacima. Bajonet je učvršćen i ja se stisnutih zuba tumbam naprijed.

Različiti nepodnošljivi mirisi prožimaju ledeni vazduh. Miris božićnih kolača, pečenja i tek ispečenog hljeba. Miris prženog šećera i pečene ćurke. Ali za mene, koji je kroz godine intenzivne terapije stekao averziju i može podnijeti samo kuvano voće i suši, ti mirisi su odvratni mirisi raspadanja, prebogati, kancerogeni i smrtonosni. Njuh će me voditi do obale jezera. Vjetar koji duva s obale donosi neiskazane molekule izopačenosti. Iz fabrike tog lažljivog ljudoždera.

U daljini, slijeva, čujem krike poluprigušene niskim granama i neravninama terena. Jedan usamljeni pucanj, a odmah zatim njištanje mnogih sobova. Sliježem ramenima i produžavam dalje. Obučen sam da zanemarujem takve pozive. Stvarne ili lažne pozive u pomoć. Dirljive apele na sažaljenje.

Sve je više i više poklona, svaki s mojim imenom, okačeno na granama. Patuljci ružičastih obraza, s crvenim kapama i vunenim čarapama stoje na rubu puta nudeći hrpe slatkiša na lanenim stolnjacima. Daju mi znak da spustim oružje i da im priđem, osmjehuju se i nude pune pehare kuvanog vina. Probijam se ne gubeći vrijeme da ih ubijem jednog po jednog. To je beskorisno, postoje na hiljade njih, niču iz zemlje kao gljive, oni su samo podrška, podsistem jedne mnogo složenije velike jedinice. Niko ne zna da li je ta zaraza nanotehnološki proizvod neke socio-terorističke organizacije napravljen da podriva svečanu sezonu trgovine. Ako ti proizvođači postoje, nemoguće ih je otkriti jer se ovi nanokonstrukti razgrađuju brzo, čim ispune svoju svrhu. Lako bi moglo biti da je anomalija Djeda Mraza samo prva faza neke čudne invazije. Ako je tako, to je jedna od najstrašnijih invazija ikada, jer ima za cilj uništenje čovječanstva ostvarivanjem njihovih najtajnijih želja. Strategija koju su prvi primijenili Grci kod Troje.


Nastavak na sledećoj strani...


Preveo MasterYoda



 
 

Beskrajni SF kviz  ◊   NF na Krstarici  ◊   Novi SF filmovi

Kopirajt © 2006-2019. SF tim. Sva prava zadržana.

MKPortal M1.1.2b ©2003-2007 mkportal.it
Strana je generisana za 0.0102 sekundi uz 20 upita