SF Vektor 12
SF VEKTOR www.sftim.com
10
Maj 2010.

  Fanzin SF tima Naučna i epska fantastika, fantazi i horor
1   2   3   4   5   6   7   8   9   10   11   12   13   14   15   16   17  



Džejms Van Pelt

Jato (2/2)

("A Flock of Birds" by James Van Pelt)

Tili je bila u krevetu. Pored nje, na noćnom ormariću, paketi sjemenja. Nije ih ni pomjerila još od proljetos, kada ih je on nabavio. Televizor je bio upaljen. Nije bilo programa, naravno, pa je snijeg ispunjavao ekran i čuo se tihi šum. Karson ga ugasi, zamračujući sobu. Sunčevo svjetlo probijalo se oko spuštenih zastora ali on, nakon jarkog vanjskog svjetla, jedva nešto vidio. U tišini, Tili je škripavo disala. On obiđe oko kreveta i stavi ruku na njeno čelo. Veoma toplo. Nije se ni pomjerila kad ju je dotaknuo.
„Tili?” reče on.
Ona promrmlja ali ne otvori oči.
Karson upali lampu za čitanje i osmotri njeno lice. Kleče pored nje. Usne blago otvorene, i ona ih oblizuje između iskidanih udisaja. Pazio je da je muvanjem ne probudi. Spavala je veoma malo većinu noći. Uhvati ga groznica. Dok je samo kašljala, nije mnogo brinuo. Kašalj, to može biti od nazeba ili alergije. Ali groznica, to je pozivalo na uzbunu. Sjećao se kućnih brošura i njihovih naslova: ’Porodična trijaža’ i ’Prepoznajte svoje simptome’. „Tili, moram ti provjeriti prsa.”
Prsti su mu drhtali dok je povlačio ćebe daleko od njene brade. Vrat joj je bio oznojen, i ispod pokrivača je bila sva znojava. Mirisala je na toplotu i vlagu. Nespretno otkopča gornju dugmad na njenoj spavaćici a zatim približi svjetiljku da bi bolje vidio. Nema osipa. Nije nosila grudnjak pa je vidio da su joj grudi glatke. „Tili?” pozva on tiho, ne želeći ustvari da je probudi. Oči joj se pomaknuše ispod kapaka. Možda je sanjala druga mjesta, mjesta o kojima nikada s njim nije razgovarala. Nježno prstima pređe preko vratnog dijela kičme. Nema čireva. Nema čvornovatih izraslina opisanih u brošuri.
Tili je gunđala. „Bob Robert,” reče ona.
„Donijeću ti aspirin i vodu.” On povuče ćebe naviše. Nije se ni mrdnula.
„Ljubazan si,” reče ona, ali joj je glava bila okrenuta na drugu stranu pa nije bio siguran da li govori njemu ili nastavlja razgovor iz svojih snova.
Dok je sipao vodu iz boce, shvati da, kada bi Tili počela buncati, on bi to teško prepoznao. Ako počne govoriti smisleno, tada bi se morao ozbiljno zabrinuti.

*   *   *

Upravnik raspodjele rekao je da će navratiti sutra, tako da nije mogao uraditi ništa osim dati joj aspirin i smjestiti je udobno. Probudila se dovoljno da uzme lijek, ali je odmah zatvorila oči. Karson je pogladi po ruci, provjeri da li je krčag s vodom pun, pa ode do radne sobe i odštampa slike iz aparata. Zadnja je bila veoma dobra. Puni pogled na kljun, glavu, vrat, prsa, krila i repno perje. Identifikacija je trebala biti laka, ali u svojim knjigama nije pronašao ništa slično. Trebaće mu bolji izvori.
Vožnja do litltonske biblioteke značila je prolazak kroz odlagalište. Većinu dana Karson se trudio da ga ignoriše, podsjećalo ga je na arlingtonsko groblje bez nadgrobnih spomenika, ali danas se zaustavio na rubu ceste. Trebalo mu je mjesto za razmišljanjea široko, bezoblično zemljište pozivalo je na meditaciju. Prošle godine kružila su jata galebova, trežeći mjesto gdje da se spuste. Oni na tlu kljucala su po ostacima zastava koje su prekrivale niske brežuljke. Godinu prije, vijenci, zastave, pruće i buketi cvijeća omotani trakama prekrivali su humke dok su rovokopači kopali duge rovove izbacujući oblake izduvnih gasova. Danas, međutim, nema ptica. Pretpostavljam da nije ostalo ništa za jelo. Nema mirisa koji bi ih privukli. Kopači su bili uredno parkirani sa strane. Prašina je u malim kovitlacima na trenutak plesala iznad prljavštine, a onda slijegala u ništavilo. Teren je izgledao obično, nalik njegovom stražnjem dvorištu. Bez drveća i bez trave. On pomisli na Tili koja traži geranije.
Podiže pogled. Potpuno prazno nebo. Nema jastrebova. Zar možda ni miševi više ne žive ovdje?
Šta će učiniti ako ga ona napusti? Nasloni se na automobil, s rukama duboko u džepovima, brade oslonjene na prsa. Šta ako ona ode? Bilo je toliko mnogo rastanaka: djevojka u prodavnici novina, ljudi iz prodavnice, njegovi saradnici. Šta je mogao uraditi? Jedva da ih se mogao sjetiti, baš kao ni lica svoje žene. Svih njih, koji počivaju daleko.
Kliznu prstima ispod košulje. Nije bilo nikakvih čvorova. Zašto ne, kad su bili neizbježni?
Vjetar udari preko ravnice, dižući komadiće papira i talas prašine prema njemu. Osjećao je kišu u vazduhu. Vrijeme se mijenja, pomisli penjući se nazad u vozilo prije nego što ga vjetar zahvati.

*   *   *

Dnevno svjetlo obasjavalo je glavnu prostoriju biblioteke. Osim ustajalog mirisa tankog sloja prašine na stolu i kožnim foteljama postavljenim radi udobnog čitanja, biblioteka je mogla biti otvorena za korištenje. Karson nije primijetio da je iko dolazio ovamo od njegove zadnje posjete, mjesec dana ranije. Provjeri svoju lampu. Sunčevo svjetlo nije prodiralo do stražnjih polica gdje su se nalazile knjige o pticama, a on je želio biti siguran da neće neku promašiti.
Na oglasnoj tabli u ulazu obješene su plakate civilne odbrane i Centra za kontrolu bolesti, ispunjene dobro poznatim savjetima: izbjegavajte gužvu, dosta spavajte, odmah prijavite simptome. Plakat civilne odbrane podsjećao ga je da je zaštita imunog sistema patriotski čin i ističe: Zapamti – Oni-Su-To-Dobili-Prvi.
Na kolicima koja je pronašao jedan točak se klatio i nije išao kao ostali. Vukao je nalijevo i glasno kloparao dok ih je gurao između redova. U ovoj velikoj zgradi, buka je izgledala neumjesnom. Apsurdno, Karson je skoro viknuo „Ššššš...!” U biblioteci je trebala vladati tišina, čak i ako je on jedini u njoj.
Pozadi, kod knjiga o pticama, polako je lampom prelazio preko naslova. Njegove omiljene knjige – Audubonova izdanja i Nacionalna geografija. Dva ogromna toma ’Ptice Kolorada’ s prekrasnim fotografijama i crtežima. S ljubavlju ih spusti u kolica. Kad je završio, u kolicima se nalazilo trideset pet knjiga, svešto su imali o pticama. Drhtao je dok je popunjavao zbirku. Nikada ranije u ovom dijelu biblioteke nije mu bilo hladno.
Kod bibliotekarevog stola nije znao šta da radi. Dok je bio dijete, bibliotekar bi popunio karticu koja se nalazila u prednjem omotu knjige. Sada je sve kompjuterizovano. Kako sada da rezerviše knjige? Nije bilo vjerovatno da će ih iko drugi tražiti, ali mu nije izgledalo ispravno da ih tek tako uzme. Konačno on napravi spisak svih knjiga koje je uzeo i stavi ga na bibliotekarov računar. Razmislio je par sekundi, pa napravi drugu zabilješku koju ostavi na policu odakle je uzeo knjige. Doda svoju adresu i P.S. „Ako vam stvarno zatrebaju ove knjige, molim da me nazovete.”
Prije odlaska, pogleda u dio s medicinom. Zarazne bolesti obuhvatale su 600 naslova. Nije bilo ni jedne knjige. Duboku uzdahnu i pročisti grlo. Osjećao se zdravim, pa to ponovi, izazivajući dubok kašalj. To je samo od prašine, pomisli, ali pluća su mu bila teška i on shvati da je cijeli dan zadržavao kašalj.
U povratku, Karson se zaustavi kod centra za raspodjelu. Parkiralište je bilo prazno. Prošeta kroz skladište, između visokih gomila u dugim redovima. Nema upravnika. Nema ni pomoćnika. Prošle godine Karson je dovukao dizel generator u kino dvoranu blizu kuće. Priključio je jedan projektor da bi gledao film na velikom ekranu ali ga je prazna dvorana, s nizovima praznih sjedišta, prestrašila. Pobjegao je iz kina a da nije ni ugasio generator. Skladište ga je podsjećalo na to. Dok je išao prema izlazu, koraci su mu postajali sve brži sve dok nije počeo trčati.

*   *   *

Dok je sunce nestajalo u teškim oblacima na horizontu, on je prihvatio očigledno. Šta god bilo to što je Tili imala, imao je i on. Površno je disao između napada kašlja i, iako se groznica povlačila od aspirina, ubrzo bi se vratila. Aspirin je suzbijao groznicu ali glava ga je boljela i osjećao je umor.
Sjedeći pored njenog kreveta, spusti svoju ruku na njenu. „Vratiću se sutra do centra za raspodjelu, Tili. On je rekao da će možda pronaći neke lijekove.”
Tili se okrenu prema njemu, krmeljivih i zakrvavljenih očiju. „Nemoj ići,” reče ona. Glas joj je drhtao, ali je gledala pravo u njega. Bez uvijanja, govoreći direktno, ona reče, „Očigledno je da je samnom gotovo.”
Karson pogleda kroz prozor. Uskoro će mrak.
Tilina ruka gorila je ispod njegovih prstiju. Gotovo je osjetio vrelu krv koja struji kroz nju. „Moram nešto uraditi. Možda imaš upalu pluća.”
Ona udahnu nekoliko puta. Karson zamisli njenu bol; odjek te boli pulsirao je i u njegovom tijelu.
„Možeš li ostati u komšiluku?” pitala je ona.
On potvrdi.
Tili zatvori oči. „Kad je to počelo, gledala sam TV cijelo vrijeme. To je sve što sam radila – gledala TV. I moji prijatelji su gledali TV. Radili su to i na poslu. ’Nacija u karantinu’ nazvali su to izvjestitelji. A onda više nisam mogla gledati.”
Karson zatvori oči. To je ono gdje on ne želi ići, u ta sjećanja. Ono o čemu nije razmišljao dok je sjedeći u svojoj kamp-stolici brojao ptice. Ono što nije želio gledati dok je postavljao solarne panele na krov svoje kuće, dok je skupljao drva za novi štednjak postavljen u dnevnoj sobi, dok je pumpao gorivo iz podzemnih rezervoara utihle benzinske pumpe. U nekim trenucima pomišljao bi da je sve to greška. Dok je vozio, automobil je odgovarao na njegove pokrete. Vjetar je neskladno zviždao iza prozora. Kako je svijet i dalje mogao biti tako poznat i normalan, a opet tako teško sjeban.
„Pa, moramo nastaviti raditi ono što treba, bez obzira na sve,” reče on.
„Bila sam nevina.” Pogled joj kliznu daleko od njega. Smijala se. Njena povezanost s njim se prekinula, i to se skoro moglo čuti. „Ne želim večeras gledati vijesti. Možda će kasnije biti neka zgodna repriza. ’Prijatelji’ ili ’Kafić Uzdravlje’ baš bi mi prijali. Ujutro idem u tržni centar. Treba mi odjeća za jesen.” Namjesti jastuk kao da se priprema za spavanje.
Karson podesi isparivač, nadajući se da će joj to olakšati disanje, a onda izađe tiho zatvarajući vrata.
S željeznom polugom u ruci, on pređe prašnjavom površinom svog prednjeg dvorišta i preko sasušene živice zakorači u susjedno. Klinovi iskočiše iz okvira kad je navalio na polugu, i on jednim udarcem noge otvori vrata. Zavjese su bile navučene a dnevna soba zamračena. Nos mu se nabra od smrada nečeg trulog, plijesni i povrća koje je postalo ljigavo i crno.
Posegnu za svjetiljkom. Dnevna soba bila je uredna, časopisi složeni na stoliću radi lakšeg izbora, stakleno posuđe naslagano na maloj polici pored velike fotelje i porodične slike raspoređene na zidu. Vrata tri spavaće sobe otvorena prema centralnom hodniku. U jednoj od njih prazna kolijevka ispod Miki Maus mobila. U drugoj, svjetla plešu preko radnog stola, faks aparata i otvorenog laptop računara.
Treća vrata vodila su u glavnu spavaću sobu. U kupatilu, u medicinskom ormariću pronađe antacide, vitamine i antibebi pilule, ali ne i antibiotike. Kad je krenuo nazad, zatvori ulazna vrata najbolje što je mogao.
Sat kasnije obišao je cijeli blok, probijajući se u svaku kuću. Dvije su već bile opljačkane. Vrata na prvoj visila su samo na jednoj šarki. Namještaj u drugoj bio je ispreturan a složena šara pukotina širila se oko rupe od metka na prozoru dnevne sobe. U nekim kućama krevetski prekrivači pokrivali su duga ispupčenja. Klonio se spavaćih soba. Nije bilo antibiotika.
Teških prsa, jedva se držeći na nogama, vukao se preko poslednjeg travnjaka prema svojoj kući na kojoj je jedan prozor bio osvijetljen. Kakva god da je ovo bolest, bila je ozbiljna. Nije prehlada ili gripa, niti išta što je prije iskusio. Osjećao se loše iako jebio u dobroj formi, a Tili jedva da je ikada jela kako treba. Nikada nije vježbala. Njen sistem mora biti posebno osjetljiv. Zamisli svoju kuću praznom. Bez Tili koja slaže svoje karte. Bez Tili koja luta dvorištem tražeći cvijet koji bi joj povratio nadu. „Kako se nosiš s tim?” pitala je ona.
Tili je spavala, groznica joj se vratila, i promuklo je disala. U njegovim vlastitim plućima, svaki udisaj je podrhtavao i škripao, kao da se hiljade malih zupčanika vrte unutar njega.
Karson pusti snimak njujorškog maratona i vrati se u stolicu pored Tilinog kreveta. Nakvasi jedan ručnik i pritisnu ga na njeno čelo. Nije se micala. „Kakva slava života,” govorio je komentator. „U sjenci katastrofe, sportisti su se okupili da poruče kako nas je nemoguće potući na duge staze.” Karta staze koja vodi kroz pet opština pojavi se na ekranu. Tada se kamera s helikoptera preseli na ulicu pokazujući rijeku ljudi. U jednom trenutku tuce ptica proleti između kamere i tla. „Golubovi,” pomisli Karson osjetivši uzbuđenje. Osjeti da mu oči gore a kada konačno spusti glavu na Tilinu ruku, nije osjećao nikakvu razliku u temperaturi.

*   *   *

Sanjao je knjige o pticama, raširene na stolu ispred njega, ali nije bio u svojoj radnoj sobi. Sobu su ispunjavali drugi stolovi, za svakim je sjedila jedna osoba i proučavala knjige. Na stolu pored njegovog, čovjek s ogromnim zaliscima sjedio je ukoso držeći mrtvu pticu, širio joj pera na krilima i proučavao svaku vezu. Spusti pticu nazad na radni sto i doda nekoliko linija na crtežu.
„Ljubičasta zeba,” reče čovjek, a Karson je bio siguran da je to Džon Audubon. „Slika je vječna, čak i ako ptica nije.” Audubon kucnu po pernatom tijelu. „Za žaljenje je što je moram ubiti da bih je ovjekovječio.”
„Ja tragam za imenom jedne ptice,” reče Karson. Nekoliko ljudi za drugim stolovima okrenuše se, zainteresovani. On opiše pticu. „Vidio sam samo tri, kako lete s evropskim čvorcima.”
„Samo tri?” Audubon je izgledao zbunjen. „One lete u jatima koja ispunjavaju nebo danju. Oko Luisvila svi nose oružje. Obale Ohaja zaposjeli su ljudi i mladići, neprekidno gađajući ptice. Mnoštvo je uništeno, a sedmicu ili više stanovništvo se hranilo samo njihovim mesom. A ti si vidio samo tri?”
Karson potvrdi.
„S evropskim čvorcima?”
Karson je ćutao. Kako je mogao Audubonu objasniti sve o pticama uvezenim iz Evrope nakon njegove smrti? Umjesto toga, on upita, „Kako se zove ta ptica?”
„Ljubičasta zeba, rekao sam vam.”
„Ne, mislim na pticu koju sam opisao.”
Audubon podiže olovku i doda još jednu liniju na crtež. Promrmlja odgovor.
„Oprostite!”, reče Karson.
Još mrmljanja. Audubon nastavi crtati. Ptica nije izgledala kao zeba, ljubičasta ili bilo koja druga. Linije su postajale divlje a ptica sve fantastičnija. On nacrta plamen ispod nje, brzim sigurnim potezima, dok je mrmljao sve glasnije i glasnije.
Karson se nape pokušavajući ga razumjeti. Koja je to ptica bila? Šta je to bilo? Postade svjestan vrelog i vlažnog mrmljanja u svojim ušima. Uz trzaj, on sjede. Tiline usne su se micale, ali oči su joj bile zatvorene. Koje je doba? Gdje je on? Na trenutak je potpuno izgubio vezu sa svijetom.
S dva aspirina u ruci, pokušao je da ju probudi., ali je ona odbila otvoriti oči. Obrazi su joj bili crveni a između neskladnih pokušaja govora dah joj je bio težak, kao u ronioca, ključajući iz dubine. Čelo joj je ponovo bilo vrelo. Naglo ga zahvati drhtavica i minutama nije mogao uraditi ništa drugo osim škripati zubima. Kad je prošla on popi aspirine koje je donio njoj. Možda će pronaći antibiotike u nekoj od kuća u drugom bloku.
On obuče kaput, zgrabi polugu i svjetiljku, i krenu preko ulice. Na noćnom vazduhu, glava mu se činila velika i usijana. Poluga kao da je težila tonu.
U drugoj kući, u medicinskom ormariću pronašao je plastičnu bocu označenu kao penicilin. Nasmija se a onda ga, dok je sjedio na podu kupatila, zahvati kašalj. Svjetiljka je bacala duge, čudne sjenke. Samo dvije tablete, svaka od 250 mg. Jedva da ih je osjećao u ruci. Kolika je doza za odrasle? Da li je penicilin pravi lijek za upalu pluća? Šta ako to nije bila upalu pluća, ili, ako jeste, ako je to virusna a ne bakterijska upala?
Karson krenu nazad kući. Nakon petnaest minuta uspio je probuditi Tili toliko da popije tablete i aspirin. Iscrpljen, sruši se na stolicu pored njenog kreveta. Ona spusti glavu nazad, buljeći u strop. Široke, vijugave linije na malteru. Na trenutak su mu ličile na oblake i on ugleda pticu uskih krila, kakvu je vidio iznad rijeke; onu koju je Audubon poznavao. Iznenada, i on je znao. Oduvijek ju je znao, i on se nasmija. Nije ni čudo da mu je izgledala poznato. Naravno, nije se mogla pronaći u knjigama o pticama.
Smijući se i držeći Tili za ruku, on zaspa.

*   *   *

Probudi ga lupanje.
Tup, tup, tup. Kao otkucaji srca. Nevoljno otvori oči i postepeno ih fokusira na prekrivač koji je počinjao ispod njegovog obraza a završavao na kraju kreveta. Ne mičući se, ne shvatajući gdje se zaista nalazi, znao je da je bolestan. Bolest se ne može zaboraviti. Čak i u snu ostaješ svjestan mikro-rata u svom tijelu. On rovari po unutrašnjosti mijenjajući njegove organe, njegovu kožu. Mašinerija se polomila, on pomisli.
„Neko je pred vratima,” reče Tili. Bila je budna. „To bi mogao biti čistač bazena.”
Karson se podiže iz kreveta dok su mu leđa protestujući škripala. Noge su mu bile drvene. Koliko dugo je ležao pored nje?
Ona je sjedila, s ćebetom preko nogu i otvorenom knjigom licem prema dole, u rukama. „Spavao si, Bob Robert,” reče vedro.
Stavi ruku na njeno čelo, a onda na svoje. „Ja nisam Bob Robert.” Bila je hladna, a zvuk teškog disanja u njenim plućima i nije bio tako loš. Prazna boca penicilina stajala je na njenom noćnom ormariću. Djeluju li antibiotici tako brzo? I ako djeluju, jedna doza nije dovoljna. Bolest će se vratiti. A i on je sve bolesniji. Mora pronaći još.
Ponovo se začu lupanje na prednjim vratima.
Stajao je drhteći; prsa su ga boljela na svaki uzdah.
„Brzo se vraćam,” reče.
„Oh, ja sam dobro. Malo čitanja će mi prijati.” Ona otvori knjigu. Bila je to jedna iz njegove radne sobe. Negdje tokom noći ona mora da je ustala iz kreveta.
Karson se naslanjao na zid hodnika dok je išao prema ulaznim vratima, boreći se protiv bolesti. U glavi mu je pulsiralo a svjetlo koje je ulazilo kroz prozor bilo je tako jako.
„Karsone, jesi li tu?” pitao je glas. „Birnamska šuma došla je u Elsinor,”* dodao je.
Kroz bol i groznicu, Karson je škiljio. Brzo otvori vrata. „Zar nije Dansinan taj kome dolazi Birnamska šuma?”
Upravnik skladišta držao je kutiju oslonjenu o bedro. „Vidio sam svašta dolazeći ovamo. Dovraga, čovječe! Izgledaš strašno.”
Karson klimnu, pokušavajući uhvatiti cijeli prizor. Upravnikov kamion bio je parkiran pored njegovog. Sunce je sjalo visoko na nebu.
Koliko dugo je spavao? Karson se prisili na par riječi u jednom dahu. „Šta radiš?”
Držeći ga za ruku, upravnik odvede Karsona do kauča u dnevnoj sobi. „Pronašao sam antibiotike o kojima sam ti govorio,” reče. „Nisu bili u apoteci, ona je potpuno izgorila.” On otvori poklopac kutije. Unutra su se nalazili redovi malih bijelih kutija, a u svakoj po stotinu tableta. Izvadi dvije. „Ali iza trgovine nalazio se kamion pun lijekova.”
Karson trepnu a upravnik mu pruži čašu vode da popije lijekove. Kada je samo stigao dohvatiti vodu?
„Disanje vam je teško, imate groznicu i umorni ste?”
„Da,” uzvrati Karson.
„Ne mogu odavde čuti vaša pluća. Upala pluća, sigurno, mogao bih se opkladiti. Ako budemo imali sreće, ovo će je srediti.”
Karson proguta tablete. Sjedeći, osjećao se bolje. Na prsima pritisak. Tili je izgledala bolje. Možda joj je penicilin pomogao, a ako je pomogao njoj, pomoći će i njemu.
Upravnik se vrzmao po sobi, zaustavivši se pored pokazivača fotoelektričnih panela. „Lijepo ste se smjestili ovdje. Jeste li ovo sami postavili?”
Karson potvrdi. „Zašto niste u skladištu?” upita. Svjetlo u sobi zatreperi. Tromo, Karson okrenu glavu. Kroz prozor je na trenutak ugledao sjenke koje prelaze preko kuća ali kad je pogledao ponovo, sunce je sijalo mirno.
Ne gledajući ga, upravitelj reče, „Vrijeme je da se krene dalje. Skladište me je blokiralo. Bio sam na čekanju, mislim. Oliverov Hamlet rekao je sinoć ’Ako je sada, neće doći; ako ne dolazi, onda je sada.’”
„O čemu on govori?” upita Karson.
„Strahu od smrti. Tuzi,” reče upravnik. „Važno je biti spreman, kaže. Ah, ko je ovo?”
Tili je stajala na ulazu u hodnik. Presvukla se u farmerice i radnu bluzu. Lice joj je bilo još uvijek grozničavo i malo se ljuljala. „Oh, Bože, čistač bazena,” reče ona. Ne čekajući odgovor, ona mahnu pregrštom paketa prema njima. „Umorila sam se čekajući cvijeće, Karson. Idem posijati nešto.”
On zbunjeno odvrati: „Uskoro će zima,” ali ona je već nestala. Obrisa čelo. Ruka je bila mokra od znoja. „Je li me to ona nazvala Karson?”
Sjenke su ponovo žurile preko ulice. Ovaj put i upravnik ih primijeti.
„Šta je to?” upita Karson.
„Ja sam to želio vas pitati.” Upravnik izađe kroz vrata i pogleda naviše. „Vidio sam ih dolazeći. Te smiješne ptice.”
Karson ustane s kauča. U glavi mu se zavrti tako žestoko da je gotovo pao, ali se ipak nekako dokopa vrata. Zgrabi upravnika za ruku tražeći oslonac.
Iznad, jato ptica sjeklo je nebo tik iznad krovova. Bez zvuka. Stotine njih. Uskih krila. Crvenih prsa.
„Koje su ovo?” pitao je upravnik.
Karson se ispravi. Čak ni bolest nije ga mogla oboriti pred ovim. Ptice su letjele poput pernatih mlaznjaka. Gdje su bile svih ovih godina? Da li je samo nekoliko primjeraka ostalo skriveno u udaljenim šumama, daleko od ljudskih očiju? Lovljene do istrebljenja stoljeće ranije, nisu zapravo nestale, uprkos svim osmatranjima. Mogu li povratiti svoju slavu?
Karson reče, „To su golubovi-selice.”**
Upravnik upita: „Šta su to golubovi-selice?”
To je dodatak mojoj listi života, mislio je Karson. Audubon je rekao da su danima zamračivale nebo. Karson se sjeti njujorškog maratona. Mase koja trči i trči i trči. I ispunjava Varecano most.
„Mislim da se stvari ponekad mogu vratiti,” reče Karson.
Nevjerovatne ptice valjale su se prema istoku.


* Iz Šekspirovog Magbeta
** Vrsta goluba veoma raširenog u Sjevernoj Americi u predkolumbovsko vrijeme. Procjenjuje se da ih je bilo više od 5 milijardi početkom devetnaestog stoljeća, ali su do kraja tog stoljeća potpuno istrijebljeni radi ishrane robova. Poslednji primjerak uginuo je u zološkom vrtu 1914.






Džejms Van Pelt (James Van Pelt), savremeni američki SF pisac koji objavljuje od sredine devedesetih. Bio je finalista za nagradu J.W.Campbell (1999), Nebulu (2002), T.Sturgeon (2005) a nominovan i za Analog Anlab, Asimov i Locus nagrade, ali nije dobio ni jednu.

http://www.sff.net/people/james.van.pelt/






Preveo MasterYoda



 
 

Beskrajni SF kviz  ◊   NF na Krstarici  ◊   Novi SF filmovi

Kopirajt © 2006-2019. SF tim. Sva prava zadržana.

MKPortal M1.1.2b ©2003-2007 mkportal.it
Strana je generisana za 0.01286 sekundi uz 20 upita