SF Vektor 11
SF VEKTOR www.sftim.com
10
Maj 2010.

  Fanzin SF tima Naučna i epska fantastika, fantazi i horor
1   2   3   4   5   6   7   8   9   10   11   12   13   14   15   16   17  



Džejms Van Pelt

Jato (1/2)

("A Flock of Birds" by James Van Pelt)

Čvorci se kotrljaju kao ogromno ćebe rasprostrto preko neba, nalik osjetljivom dimu, okrećući se i prevrćući u skladu. Prolazili su tako blizu da je Karson čuo kako krilima režu vazduh, a kad se jato postavilo nasuprot sunca, svijet je postao siv. Karson je drhtao iako je bio tek početak septembra i dovoljno toplo da bi se išlo u košulji kratkih rukava. Ovako blizu, mogao je osjetiti miris crnih pernatih tijela, divlji, suv i oštar.

Procijenio je da ima, možda, oko 50.000 ptica. Nije najveće jato koje je vidio ove godine, ali je jedno od većih, a sigurno veće nego što bi vidio prošle godine. Naravno, prošle godine nije posmatrao ptice. Niko nije. To nije bilo na popisu njegovih poslova za prošlu godinu. Ni za prošlu zimu. Ured za ornitologiju u Kolorado Fildsu bio je zatvoren.

Zavali se nazad u stolicu. Središte jata pomjerilo se prema istoku, preko pšeničnih polja, i sunce je ponovo bljesnulo šireći ugodnu toplotu preko njegovih leđa i ruku. Dobro je što mu je šešir štitio proćelavu glavu. Nije dobro vrijeme da se dobije rak kože, pomisli on, uopšte nije. Zubi su mu bili uglavnom dobri, a vid savršen.

Imao je izvrstan dvogled, Bausch & Lomb Elite. S širokim vidnim poljem, vrhunskom optikom i višestrukim sočivima. Nabavio ga je u radnji sportske opreme u Litltonu. Kroz njega je mogao posmatrati pojedinačne ptice. Pratio je izdvojene grupe. Jedna se okreće, na trenutak kao da leti pravo prema njemu, a zatim kliznu daleko. Polako je pratio njihov let, dok nisu dostigle čelo jata. Ptice u polovini vidnog polja, prazno nebo u drugoj polovini. One se postaviše na čelo, a dotadašnje vođe postaše pratioci. Kroz dvogled je iz daljine posmatrao taj gubitak individualnosti. U sredini, gdje je jato bilo najgušće, nalikovalo je na crni, skladni, vijugavi oblak. Samo jedna tačka, odvojena od ostalih, leti u suprotnom smjeru. Karson ju je vidio samo na trenutak, ali primijeti da je veća od ostalih, i da su joj krila drugačija. Ponovo je usmjerio dvogled, ubrzano dišući, i pretraživao jato. Bilo je neobično da neka ptica druge vrste leti s čvorcima.

Nekoliko minuta nije vidio ništa osim strujeće horde, a onda se pojavila čudna ptica. Duga, vitka krila i crvenkasta prsa. I bila je brza. Mnogo brža i dvaput veća od čvoraka. Oblak se pomjeri, proguta je, dok se cijelo jato lagano kretalo prema istoku, dalje preko ravnice.
Ptica mu je izgledala poznato. Ne iz časopisa koje je imao, ali je njenu sliku vidio negdje ranije. Neka tropska vrsta koju je nešto odnijelo prema sjeveru? Svako malo pojedinačni primjerci neke vrste budu bačeni stotine, ponekad i hiljade kilometara od mjesta gdje inače borave. Osmatrač ptica može se samo nadati da će još neko potvrditi da je vidio istu pticu, inače će njegovo zapažanje biti odbačeno i neće biti službeno dodato u njegovu listu života. Ako bi dodao novu pticu svom popisu, stvari bi možda postale bolje. Nova ptica! Koncentrisao se na to. Bilo je dobro držati se nečega.
Jato se smanjivalo u daljini.
Karson uzdahnu, vrati dvogled u futrolu, a onda spakova ostatak opreme u kamion. Provjeri da li je njegov motocikl dobro vezan – bio je. Spone koje su držale rezervne baterije za kamion takođe su bile čvrste. Sa svog mjesta na brežuljku mogao je vidjeti neasvaltirani put koji se odvajao od autoputa I-25 koji je vodio sjeverno, prema Denveru, i južno, prema Kolorado Springsu. Nema saobraćaja. Na obzoru, nebo iznad Denvera bilo je kristalno čisto. Napne uši i oslušnu na jednu i drugu stranu. Cijelo popodne nije čuo ni jedan auto. Samo šuštanje trave. Miris buđavog lišća, ništa drugo. Kad je konačno otvorio vrata kamiona, klik metala bio je stran i glasan.
Kod kuće u Litltonu, on prvo provjeri fotoelektrične panele. Cijela prošla sedmica bila je sunčana, tako da je sistem bio pun. Međutim, u rezervoaru je bilo samo oko 1500 litara vode. Moraće provjeriti prečistače u narednih nekoliko dana.
„Kod kuće sam,” viknu on. Njegov glas odjeknu popločanim hodnikom. „Tili?”
Dnevna soba bila je prazna. I kuhinja, a i soba. Karson uđe u kupatilo, držeći ruku na prsima dok mu je srce ubrzano tuklo. Ipak, tablete za spavanje u ormariću bile su nedirnute. „Tili?”
Pronašao ju je kako sjedi u vrtu, ispod okruglaste vrbe, još uvijek u istoj haljini. Ispod je virila spavaćica, prljava i iscijepana. U garderobi joj je ostavio desetak novih, ali je ona još uvijek bila u istoj onoj koju je imala u koferu kada ju je našao kako luta po denverskoj botaničkoj bašti, dvije godine ranije.
Sjede na travu pored nje. Imala je oko pedeset. Mnogo sijedih u njenoj plavoj kosi. Tanki zglobovi. Usko lice. Upadljivo plave oči koje jedva da su išta zapažale.
„Kako kašalj?” upita on.
„Nikada više nećemo igrati bridž, Bob Robert.”
Karson se ispruži. Od dana s dvogledom stisnutim na lice i laktova oslonjenih na koljena boljela su ga leđa. „Trebaju nam saigrači” reče on. Zatim iz navike doda, „a ja nisam Bob Robert.”
Ona pokupi viseće krajeve haljine, vukući ih dok ih ne otkinu. „Jesi li pogledao vrt? U njemu nema ni cvijeta. Jedna geranija ili bela rada dala bi mi nadu. Ako se neka mrtva stvar uopšte može vratiti.”
„Nabavio sam ti sjeme,” reče on. „Samo si ga trebala posijati.”
Ona čvrsto omota nit oko vrha prsta. „Čekala sam čistača bazena, ali on nije došao. Mrzim propalice.” Podiže šaku do usta i iskašlja se dva puta snažno, svaki put praveći grimasu.
Karson podiže glavu. Osim trave pod stablom, većina dvorišta bila je prašina. Zemljište je bilo dugo, usko. Na kraju udaljenom od kuće žičani pilićnjak. Par kokošaka čuči u kokošinjcu. Nema bazena. Kada je tražio kuću, poigravao se s idejom o bazenu, ali pomisao na napor potreban da ga se održi napunjenim i ogromni problemi s prečišćavanjem vode natjerali su ga da odbaci tu ideju. Kuća s druge strane ograde imala je bazen, kao i većina kuća u susjedstvu. Sada prazan, osim malog ribnjaka na najdubljem mjestu. Proljetos je u jednom od njih, blok dalje, našao jelena, vrata neprirodno savijenog preko leđa. Očigledno je preskočio ogradu i pao ravno u bazen.
„Jesi li gladna?” upita Karson.
Tili nakrivi glavu u stranu. „Kada će vrt ponovo iznići?”
On se podiže sa zemlje. „Pripremiću jaja.”
Kasnije te večeri, on smjesti Tili u krevet. Soba je mirisala na pepermint. Po otoku na njenom obrazu, zaključi da ona siše bombonu. Glasom djevojčice ona reče, „hoćeš li uključiti moj video?” Zvučala je oprezno, ali su joj oči bile optočene crvenilom i vlažne. On se nasmiješi. To je bilo dobro. Ponekad je mogao igrati remi s njom, i ona bi bila usredsređena i cijeli sat prije nego što bi se ponovo izgubila. Ako bi je pitao o prošlosti, ostajala je nedostupna danima. Sve što je o njoj znao, saznao je iz kofera koji je nosila kada ju je pronašao. Na vrhu je bio memorandum s imenom: „Tili Vaterhaus, izvršni direktor” i propusnica atletskog kluba s slikom i imenom. Ali, nije bilo Tili Vaterhaus u telefonskom imeniku Denvera. Možda je odlutala s aerodroma kada je vazdušni saobraćaj prestao? Prve riječi koje mu je rekla, kada je konačno progovorila, bile su: „Kako se nosiš s tim?”
„Jesi li imala ugodan dan?” On se okrenu prema televizoru i pritisnu premotavanje na rekorderu.
Ona izvuče ruke ispod pokrivača i podiže ih, podupirući bradu. „Dogodiće se nešto čarobno. Lišće mi je to šapnulo.”
Video se zaustavi. „Drago mi je da to čujem,” reče. Slika zatreperi dok je traka kretala. Dokumentarni film o njujorškom maratonu iz 2001, deceniju ranije. Počinjao je helikopterom koji nadlijeće stazu presijecajući Varecano most prema Bruklinu. Vreva ljudi koji srljaju naprijed, lakat uz lakat, dokle pogled doseže. Rez, i kamera na nivou gležnja. Noge koje trče poslednjih pet minuta. Tada prelazi na visinu lica i okreće prema stazi. Prolazi ciljnom kapijom ali trkači još uvijek kaskaju, na dohvat ruke jedan od drugog, hiljade njih. Karson je gledao ovaj video s njom prvih nekoliko puta. Snimak u slavu brojeva. Trideset hiljada atletičara na 42 kilometra staze kroz pet njujorških opština.
„Evo daljinskog, ako želiš ponovo gledati.”
„Toliko američkih zastava,” reče ona.
„To je samo mjesec dana nakon prvog terorističkog napada.” Karson je sjedio na rubu njenog kreveta. Neki trkači nosili su zvijezde i trake na majicama i šorcevima. Drugi su nosili male zastave i mahali njima prema kameri dok su prolazili.
„Neću moći spavati,” reče ona.
On odvrati. „Ni ja.”
Prije nego što je otišao, pređe rukom preko njenog čela. Ona kratko pogleda naviše; deka još vrela ispod njene brade. Mala groznica i njen šišteći dah.
Kasnije te noći pažljivo je bilježio u svoj dnevnik. Kroz otvoreni prozor, povjetarac je rashlađivao sobu. Zapazio je planinsku zviždovku, barsku šljuku, gradsku sovu i rogatu ševu, plus uobičajeni asortiman vrabaca, ševa, crvenokrilih kosova, vrana i golubova. Ništa neobično osim čudne ptice u jatu čvoraka. Uzalud je tražio u priručniku za identifikaciju ptica. Tu nema pomoći. A možda je to neka nova vrsta? Nešto što bi dodao u svoju listu života?
Sutra ću ponijeti kameru. Nekoliko većih jata smjestilo se pod brijestovima pored rijeke Plat. Ionako već par mjeseci nije pratio njihov prirast. Nakon posjete Centru za distribuciju, mogao bi otići do rijeke. Ako krene dovoljno rano, imaće desetak sati sunca za osmatranje.
Sklopi knjigu i ugasi stonu lampu. Dok je posmatrao kroz prozor, oči mu se polako prilagodiše. Puni mjesec obasjavao je prizor. Iz svoje stolice mogao je vidjeti tri kuće okupane u olovnom sjaju s prozorima crnim poput bazalta. Mini van njegovog najbližeg komšije odmara se na felgama, sve četiri gume odavno su se ispraznile. Karson se pokuša sjetiti njegovog imena, ali nije uspio. I inače, nikada nije razmišljao o svojim bivšim komšijama i njihovim praznim kućama.
Nije se moglo čuti ništa osim vjetra koji zavija pustim ulicama praznog grada. Nije mu se spavalo, pa je posmatrao sjenke kako polako gutaju cijelu livadu. Oko dva sata par kojota prođoše sredinom ulice. Njihove kandže glasno su dobovale po asfaltu. Karson konačno ustane, uze dvije tablete za spavanje i ode u krevet.

*   *   *

„Žena koja je sa mnom je bolesna,” reče Karson. Naslonio je ruke na kamion, držeći listu trebovanja.
Upravnik centra za raspodjelu ravnodušno uzvrati. „Oh, slatka je tuga rastanka.” Gurnu svoje prljave ruke u džepove. Kroz vrata skladišta iza njega Karson vidje bale umotane u bijelu plastiku, široke metar i po i naslagane po pet bala u visinu. U njima su bile vreće brašna, kukuruza, platna, papira, svega po malo. Trgovina rezervama.
Karson poblijedi. „Nije to. Pomalo kašlje i ima povišenu temperaturu. Ako je neka bakterija, jedan antibiotik bi to mogao riješiti.”
„Tuberkuloza ili ne, to je gušenje, Karson,” reče smješkajući se kroz požutjele zube. Karson je pretpostavljao da ima pedeset pet ili šezdeset godina.
„Prilično si zajedljiv danas,” nasmija se Karson.
„Najbolja kolekcija pozorišnih predstava s ove strane pakla. Gledao sam Lorensa Olivijea noćas do tri ili četiri.” Upravnik je pregledao svoju lager-listu. „Nema novih lijekova već nekoliko mjeseci, a ni jedan antibiotik nisam vidio više od godinu dana. Naredio bih pomoćniku da to pokuša pronaći za vas, ali on ne dolazi već cijelu sedmicu. Izgledao je bolesno poslednji dan, znaš?” Upravnik obrisa prste o svoju odjeću. „Možda sam ga izgubio. Jeste li pokušali s kašikom meda u čaši burbona? Meni svaki put pomogne.”
Preko ogromnog praznog parkinga stiže neki automobil i zaustavi se iza Karsonovog kamiona. Ko god da je bio unutra, nije izašao. Karson pogleda u pravcu automobila. Očigledno su htjeli pričekati da Karson završi svoj posao.
On upravniku preda spisak. „Možete li mi, takođe, dodati i kukuruzno brašno i šećer? A i koja konzerva miješanog povrća bi bila dobrodošla.”
„To sam dobio.” Upravnik se pope na viljuškar. „Vraćam se za koju minutu.”
Kad se vratio s robom, on reče, „Nemam ništa posebno raditi ovo popodne. Iskopaću nešto za vas. Prije par mjeseci čuo sam da je apoteka u Albertsu izgorjela. Pljačkaši su to previdjeli pa je tamo možda nešto ostalo. Imam vašu adresu.” Pogleda u trebovanje. „Donijeću vam to kući.”
Karson smjesti pakovanja s konzervama supe i povrća u kamion. „A skladište?”
Upravnik slegnu ramenima. „Mislim da sada živimo u poštenom svijetu. Samo desetak kupaca zadnjih dana. Možda par stotina ukupno. Kladim se da u cijeloj zemlji nema više od 50.000 ljudi. Ostaviću vrata otvorena.” Na trenutak upravnik se zagleda u daljinu, kao da se izgubio u mislima. Iza njih, automobil koji je čekao zabrunda. „Znate kako kažu: ako u posudu stavite po jednu gumenu bombonu svaki put kada vodite ljubav u prvoj godini braka, a uzmete po jednu svaki put kada vodite ljubav nakon toga, posuda se nikada neće isprazniti? Ovo skladište je pomalo nalik tome.”
Dok je Karson palio kamion, upravnik se oslanjao na prozor odmarajući ruke na vratima vozila. Ovako izbliza, Karson primijeti da mu je kosa veoma masna i da miriše na užeglu mast.
Upravnikov osmijeh je nestao. „Koliko dugo me poznaješ?” reče on, gledajući Karsona pravo u oči. Glas mu je odjednom bio veoma ozbiljan.
Karson pokuša ostati miran. Zamisli se. „Ne znam. Oko šesnaest mjeseci?”
Upravnik se naceri. „To te čini mojim najstarijim prijateljem. Nikoga živog ne poznajem duže.”
Na trenutak, Karson pomisli da će čovjek početi plakati. Umjesto toga on se uspravi, ruku još uvijek na vratima vozila.
Karson pokuša: „Žao mi je, ali mislim da vas nikada nisam pitao kako se zovete.”
„Nevažno, ne, nije potrebno,” upravnik odvrati ponovo se smijući. „Ruža s nekog drugog grma, kako kažu. Pogledaću šta mogu naći za taj bolesnički kašalj. Ne znam ništa o antibioticima. Navratiću sutra.”
Tek nekoliko blokova dalje, dok je vozio prema rijeci, osmatrajući nizove praznih prodavnica, krećući se pustim ulicama, nijemo je shvatio da je, ako ne računamo Tili, upravnik takođe njegov najstariji prijatelj.

*   *   *

Sjedeći u svojoj kamperskoj stolici, Karson je imao panoramski pogled na rijeku. Na horizontu prema zapadu strmo se uzdizala planina, s ostacima snijega od prošle zime na najvišim vrhovima. Pedeset metara dalje, na dnu kratkog kanjona, polako se valja rijeka u svom najnižem nivou ove godine. Dugi šljunčani jezici štrče iz vode u kojoj male dugonoge ptice traže insekte među stijenama. Ćelavi orao nisko nad vodom klizi prema jugu. Karson ga zabilježi u svoj podsjetnik.
Preko rijeke rasla je grupa brijestova i vrba. Nije mu trebao dvogled da vidi grane otežale od brojnih čvoraka. Bilo ih je nemoguće prebrojati. Moraće procijeniti. Zapita se šta upravnik raspodjele radi s pticama. Uostalom, imali su nešto zajedničko. Da nije bilo Šekspira, ovdje ne bi ni bilo čvoraka. Početkom 1890-tih klub anglofila u Njujurku došao je na ideju da sve vrste ptica koje se pominju u Šekspirovim djelima nastani u Americi. Pokušali su s slavujima, zebama i raznim kosovima, ali su najveći uspjeh postigli puštanjem 100 kosova u Central parku. Prema posljednjem brojanju, sada ih ima oko dvjesto miliona. U članku koji je pronašao u jednoj od svojih knjiga nazvali su ih ’ptičije bubašvabe’.
Postavio je fotoaparat na tronožac i pretraživao stabla kroz teleobjektiv. Nisu se tamo nalazili samo čvorci, već i crvenokrili kosovi, agresivna domaća vrsta. Oni su se održali pred navalom osvajača.
Karson napravi nekoliko snimaka. Mogao je kasnije izbaciti snimke iz memorije fotoaparata, ako mu zatreba prostora. Grupa čvoraka podiže se s nekoliko stabala. Možda ih je nešto uznemirilo? On potraži srnu ili rakuna na tlu, ali nije vidio ništa. Ptice se podigoše visoku prije nego što su zbrisale niz rijeku. Razmišljao je o osvajačima koji se, kao infekcija, šire po cijeloj zemlji. Šarani su osvajači. I zebraste dagnje koje autostopiraju u brodskim balastima vode i postaju nevolja nastanjujući se unutar cijevi za dovod vode u elektranama.
I ne samo životinje. Mahovina, maslačak, korov, tamaris, mlječika i norveški javor potisnuli su domaće vrste do izumiranja.
Infekcija. Istrebljenje. Izumiranje znači da se nikada više neće vratiti. Bez nade.
Prazne kuće. Prazne trgovine. Prazna pozorišta. Nebo bez tragova aviona. Šum na radiju. Autoputevi bez saobraćaja. Fijuk vjetra iznad prašnjavog igrališta. Slika s Tilinog videa – beskrajna rijeka trkača koja se valja preko mosta.
Karson protrese glavom. Nikada neće završiti prebrojavanje ako bude sanjario. Prošle godine nabrojao je 131 vrstu u jesenjam prebrojavanju. Možda ih ove godine bude više. Možda primijeti nešto rjeđe, kao žutokljunog gnjurca ili žućkastosmeđu patku.
Metodično, prenosio je fokus s jednog stabla na drugo. Uglavnom čvorci koji odmaraju kljunove na svojim grudima. Petsto na jednom stablu. Hiljadu na sledećem. Držao je dvogled lijevom rukom, dok je desnom zapisivao brojeve. Kasnije će napraviti potpuni izvještaj za ornitologe iz Kolorado Springsa. Hrpa izvještaja počiva na njegovom radnom stolu, neposlata.
Odavde nije mogao čuti ptice, ali bi njihov cvrkutavi zov bio preglasan da je mogao proći ispod njih.
Pernata mrlja kliznu kroz njegovo vidno polje. Karson pogleda iznad dvogleda. Dvije ptice klizile su iznad vrhova drveća, leteći uz rijeku. Un ustane, ubrzano dišući. Uska krila. Prava veličina. Pronađe ih dvogledom. Je li to ista vrsta koju je primijetio i juče? Kakva sreća! Ali letjele su prebrzo i već su bile daleko. Nije ih mogao prepoznati s ove udaljenosti. Kada bi htjele napraviti krug. Tada, nevjerovatno, one okrenuše, pređoše rijeku i krenuše prema njemu. Dvogled ga udari u prsa kad ga je ispustio i zgrabio kameru, tronožac i sve ostalo. Pronađe ptice, izoštri i snimi. I dalje su prilazile. Napravi još jedan snimak obe ptice. Još bliže, samo jedna ptica ispuni cijelu sliku. Škljoc! Prolazile su na samo dvadeset koraka. Brzo! Brže od bilo koje ptice koju je do sada vidio osim sivog sokola dok se obrušava.
Ruke su mu drhtale. Ovo je za njega definitivno bila nova ptica. Nova vrsta koju će dodati svojoj listi života. Ptica koju je vidio juče nije bila izgubljena lutalica. Ne ako se sada ovdje nalazio par. Možda je cijelo jato vjetar nanio ovamo. Znao je sve ptice Kolorada, i ovo nije bila domaća vrsta.
Ostao je još jedan sat, brojeći čvorke i snimajući druge ptice iznad rijeke, ali srcem više nije bio tu. U aparatu su ga čekale slike novih ptica ali trebalo ih je prenijeti u računar radi proučavanja.

*   *   *



Nastavak na sledećoj strani...


Preveo MasterYoda



 
 

Beskrajni SF kviz  ◊   NF na Krstarici  ◊   Novi SF filmovi

Kopirajt © 2006-2019. SF tim. Sva prava zadržana.

MKPortal M1.1.2b ©2003-2007 mkportal.it
Strana je generisana za 0.00949 sekundi uz 20 upita