Otvorite svoj blog u SF tim | HOME
Slučajni prolaznik kroz život
Slučajni prolaznik kroz život
O meni
Godine: 54
Lokacija: Modriča
Zodijak: Virgo
Blog Description
Totalno nezainteresiran i neprimjetan ja sam samo slučajni prolaznik kroz život. Usput zapisujem na papir svoje emocije, svoje misli, ono što me dojmi toga dana.
Volim...
Ne volim...
Arhiva
novije
Mart 2008
Sajtovi
Knjige...
Muzika...
Filmovi...
Citati


010487
Poseta

Ponedeljak, 31 Mart 2008
Za razliku od prethodne priče, koju sam preveo s engleskog (autor je amerikanac koji uglavnom piše cyberspace priče),
ova je priča moje djelo.


Svraka

S jednim rođakom koji odavno boravi u Holandiji šetao sam prošlog ljeta pitomim holandskim krajolikom. Šarenilo boja raznovrsnog cvijeća (ne, ne rastu u Holandiji samo lale), bogatstvo mirisa koji vas cijele prožimaju, lagani povjetarac koji, noseći isparenja iz dobro navodnjene zemlje donosi taman dovoljno osvježenja u ne pretjerano vrućem danu. Cvrkut ptica puni uši.
Odjednom, nikla ko zna odakle, pojavljuje se svraka. Velika, istina suvonjava, crna kao ugalj. Morao sam primijetiti njen dolazak, ali nisam. Kidiše prema meni, salijeće me sa svih strana. I uporno grakće svoje kra-dži, kra-dži, kra-dži. Ne znam šta je to našla na meni, zbog čega se toliko uzbuđuje, ali primijećujem da mog rođaka ostavlja na miru. Salijeće samo mene. Kao da zna da ja nisam odatle, da nisam ’njihov’. Čak, kao da tačno zna ko sam i odakle sam.
Prvo je ignorišem, zatim pokušavam da je zaplašim povicima i mlataranjem ruku da bih na kraju posegnuo za prigodnim oružjem, nekim oblucima pored puta. Trgnu me rođakov krik:
„Neeee!“
Zastajem, zbunjen. I svraka se na trenutak primiri, kao da očekuje moj sledeći potez. Posmatram je. Svraka. Najobičnija crna svraka, kakvih sam već dosta vidio i kod kuće.
„Zašto ne,“ pitam. „Pa to je obična dosadna svrakurina. Kad je zveknem kamenom, valjda će se opametiti (ako ostane živa).“
„Ne, ni slučajno je ne smiješ povrijediti. Čak ni pokušati tako nešto. Nije ti to tvoja balkanska Svraka Vulgaris, ovo je Svraka Europea Hageus, izuzetno zaštićena vrsta svrake.“
I dalje posmatram svraku koja se polako oporavlja od potencijalne prijetnje. Sasvim obična svraka. Malo mršavija od onih mojih, balkanskih; možda zbog nezdrave hrane i stomačnih problema, ali se inače ni po čemu ne može razlikovati.
„Varaš se,“ kaže rođak. „To samo tako izgleda. Ova je vrsta potpuno zaštićena svim zakonima Evropske Unije i pod stalnom je zaštitom svih njenih organa i članica. Pogledaj malo pažljivije okolo.“
Tek sada primjećujem, na manjoj i većoj udaljenosti, priličan broj krupnih ptičurina koje pažljivo gledaju u našem pravcu. Nekoliko njih osmatra i iz vazduha, krileći u uskim krugovima. Par na velikoj visini, vjerovatno prati širu okolinu.
„Već to što si posegnuo za kamenom donijeće ti mnogo nevolja, a da si je slučajno pogodio, svi bi se bacili na tebe.“
„Ali kako prepoznajete ovu vrstu svrake?“ zanimao sam se, jer i dalje nisam mogao naći nikakve razlike.
„Po načinu na koji nastupaju, i po sviti koja ih prati. Izuzetno su samosvjesne. Svijest o vlastitoj zaštićenosti mnogo utiče na njihov karakter. Moraš, takođe, znati da svi primjerci ove vrste imaju neki svoj zadatak, nešto što im Unija postavi da trebaju uraditi a one to pretvore u životnu misiju. Postanu veoma agresivne, prevrtljive i lažljive, sve u želji da tu misiju ispune prije nego što im dođe kraj. A ovoj se kraj približava pa je još gora. Moraš s njom biti veoma oprezan idućih nekoliko mjeseci.“
„Šta sada da radim?“
„Najbolje je da odmah kreneš kući. Možda uspiješ izmaknuti na vrijeme, jer postoji određena birokratska procedura i neće te odmah zgrabiti. A kad stigneš na svoj Balkan, ne javljaj se nikome nego zapucaj negdje u brda, ali ponesi zalihu za par mjeseci.“

***

Kasnije, tokom jeseni, sjedim u zemunici preostaloj nakon nedavnog rata. Niko još uvijek ne zna da sam ovdje. Zabačena je to pozicija, poznata samo nekolicini starih linijaša, a oni je ne bi odali ni po koju cijenu.
Svojima se nisam javio i vjerovatno se pitaju gdje sam to nestao. Ne vjerujem da im je rođak smio reći istinu; viđen je u mom društvu i već to je za njega predstavljalo nevolju. Usput sam, dolazeći ovamo, nakupovao prilične količine zaliha – dobrog bosanskog pasulja i slanine, nešto kobasica i poneku konzervu. Za voće i povrće se nekako snalazim berući ga kasno noću – tu i tamo poneka povrtaljka, da gazda ne primijeti.
Kupio sam i nešto literature i sada mnogo više znam o tim svrakama iz roda europea hageus. Znam, recimo, da su one crne stražarske ptice do sada vjerovatno od mog rođaka zaplijenile sve računare, mobilne telefone, CD-ove i druge medije i da on, usred civilizovane Evrope, vjerovatno jedini ne koristi ta savremena pomagala. Ne vrijedi mu da ih nabavlja jer će mu ih opet zaplijeniti.

***

Period mog ’izgnanstva’ potrajao je dobrih pola godine. Par mjeseci ranije, ona svraka izgubila je svoju misiju, ali morao sam biti oprezan. Prvo sam lagano izvidio situaciju (ah, ta ratna izviđačka iskustva kad-tad dobro dođu), sišao do drugog grada, gdje je manja šansa da budem prepoznat, pokupovao sve novine (na više raznih mjesta, da ne upadnem u oči), pa oprezno nazad u zemunicu. Danima sam proučavao donesenu štampu i tek kad sam zaključio da je vazduh čist, pod okriljem noći sišao do svoje kuće i izmamio brata u skrovište tame.
„Odavno su te prestali tražiti,“ kaže on, ali odlazi do kuće i donosi popunu zaliha i odjeće. Valjda je vidio da sam se dosta ofucao. „Ipak, ostani gore još mjesec-dva. Za svaki slučaj.“

Sada sam ponovo kod kuće. Konačno. Pratim sve izvještaje, sve medije. Čitam sve novine. Ona evropska svraka sada pjeva drugu pjesmu. Oslobođena svoje misije više nije ni pod tako jakom zaštitom crnih ptičurina, pa se valjda sjetila da postoje i takve stvari kao što je savjest ili istina. Ipak, sjećanje na ono njeno krečanje, kra-dži, kra-dži, kra-dži... još uvijek je živo. Ali sada, ono više nije samo iz kljuna te jedne svrake. Primjećujem da postoje i domaće svrake koje se glasaju na isti način. Provjeravam njihovo porijeklo. Stvarno su potpuno i nedvosmisleno domaće. Ali, poprimile su sve manire svojih evropskih srodnika. Žive i kreću se okružene onom istom svitom crnih evropskih zaštitnika, kidišu ljudima u oči i grakću onu istu pjesmu: kra-dži, kra-dži, kra-dži...
MasterYoda je napisao/la @ 13:45 - Link - komentari (2)