Otvorite svoj blog u SF tim | HOME
Slučajni prolaznik kroz život
Slučajni prolaznik kroz život
O meni
Godine: 54
Lokacija: Modriča
Zodijak: Virgo
Blog Description
Totalno nezainteresiran i neprimjetan ja sam samo slučajni prolaznik kroz život. Usput zapisujem na papir svoje emocije, svoje misli, ono što me dojmi toga dana.
Volim...
Ne volim...
Arhiva
novije
Maj 2016
April 2016
Februar 2013
Maj 2012
Mart 2010
Septembar 2009
Avgust 2009
Mart 2008
Oktobar 2007
Sajtovi
Knjige...
Muzika...
Filmovi...
Citati


010332
Poseta

Četvrtak, 27 Avgust 2009
OČI U NOĆI

Par očiju na mračnoj cesti

Dok tama prekriva ove naše balkanske gudure, jedan autobus kreće se prema jugu. Pomalo nevoljno, kao da ne želi nikada stići, kao da je ta vožnja sama po sebi njegov cilj. Dva oka, dva mlaza svjetlosti, svjetlosti toliko dragocjene da njenu vrijednost istinski spoznamo samo kada je nema, izlivaju se na uglavnom pustu cestu.
Nije to neki luksuzni autobus, nešto opremljeno svim današnjim autobuskim čarolijama – klimom, WC-om, frižiderom, kafe-aparatom, video sistemom... Ne, prije će biti da je on neki dalji rođak onog autobusa ’Firme Krstić’. Nedostaje mu samo sulunar pa da to i bude.

Ko to tamo igra?

Nedavno sam bio na koncertu. Pa šta, reći će neko. Ovih mjeseci učestali su koncerti ove ili one ostarjele svjetske grupe, ovog ili onog matorog svjetskog pjevača. Dobro organizovani, uz vrhunsko ozvučenje, rasvjetu, efekte, uz vrhunsku (dobro, ponekad i nije baš vrhunska) izvedbu, sa svojim binama koje prevoze desetine šlepera a danima montiraju stotine radnika, uz ispunjavanje svih, čak i najuvrnutijih želja izvođača, i, naravno, uz odgovarajuću cijenu za taj tračak svjetskog glamura, iskazanu desetinama i stotinama eura za ulaznicu, milionima eura za koncert.
Ne, nije ovo bila ta vrsta koncerta. Ni u jednom elementu. Nije se pjevalo nego igralo. Spletovi dobrih starih srpskih igara i kola sa svih prostora bivše Juge. Izvođači nisu bili matorci nego djeca, djeca predpubertetskog uzrasta, i nisu došla iz ove ili one Velike Zapadne Sile. Došli su iz jedne male balkanske novokomponovane tvorevine – Kosova. Iz nekih malih srpskih enklava čijih imena ne mogu ni da se sjetim (a stidim se zbog te činjenice). Njima nije potrebna bina, samo malo ravnog prostora. Ne treba im ni vrhunsko ozvučenje, samo par zvučnika zbog muzičke pratnje. Svjetlosni efekti – a čemu to služi? Srpska kola vijekovima su se igrala uz običnu svijeću ili lampu – njima je dovoljno tek nekoliko sijalica. I, ne treba vam stotinjak eura za ulaznicu, tek toliko koliko košta paklica malo boljih cigareta ili po jedno piće s nekim prijateljem. Izvode svoje loše uvježbane tačke dok im u očima iskri žar koji dugo nisam vidio. I, uz sve nedostatke u odnosu na koncerte blaziranih svjetskih imena, ovaj koncert mi nekako izgleda ljepše, blistavije, veličanstvenije...

A Vlada vlada...

Nekom čudesnom koincidencijom, nekako u isto vrijeme u Banjaluci je održan koncert Lenija Kravica, upriličen zbog neke lokalne proslave. Da bi se događaj učinio pristupačnijm običnom puku, Vlada je iz rezervnog fonda donirala 100.000 eura, a isto je uradio i grad Banjaluka. Uz sve to, onih pedesetak hiljada posjetilaca plaćali su ulaznice od 35 do 70 eura, pa izračunajte sami.
Koncert kosovske djece pomogla je SPC prilogom od 500 eura, a isto toliko dao je i grad. Onih 400-500 posjetilaca platili su ulaznice po 2,5 eura. I ovo možete sami izračunati.
Ali, ova djeca nisu došla da bi namlatila pare. Došla su jer su željela pobjeći iz geta ograđenog žicom i mržnjom. Došla su da bi, makar na kratko, izašla iz vjekovnog mraka, mraka koji i bukvalno prekriva kosovske prostore nastanjene Srbima. Došla su da bi, makar na koji dan, svojim blistavim očima upila malo svjetlosti, svjetlosti koju je cijelom svijetu stotinjak godina ranije poklonio jedan Srbin. Cijelom svijetu, ali ne i njima...

Oči u noći

Dok tama prekriva ove naše balkanske gudure, jedan autobus kreće se prema jugu. Prolazi kroz gradove i sela, kroz blistave trake ulične rasvjete, pored zgrada s osvijetljenim pravougaovicima. A u autobusu, četrdesetak pari malih očiju žedno upija svaki tračak svjetlosti.
Dok tama prekriva ove naše balkanske gudure, jedan autobus kreće se prema jugu. Pomalo nevoljno, kao da ne želi nikada stići, niže svoje kilometre kroz prostor, niže godine kroz vrijeme. Kao neki vremeplov koji putuje u mračnu prošlost.
MasterYoda je napisao/la @ 09:48 - Link - komentari (4)