Otvorite svoj blog u SF tim | HOME
Slučajni prolaznik kroz život
Slučajni prolaznik kroz život
O meni
Godine: 54
Lokacija: Modriča
Zodijak: Virgo
Blog Description
Totalno nezainteresiran i neprimjetan ja sam samo slučajni prolaznik kroz život. Usput zapisujem na papir svoje emocije, svoje misli, ono što me dojmi toga dana.
Volim...
Ne volim...
Arhiva
novije
Maj 2016
April 2016
Februar 2013
Maj 2012
Mart 2010
Septembar 2009
Avgust 2009
Mart 2008
Oktobar 2007
Sajtovi
Knjige...
Muzika...
Filmovi...
Citati


009012
Poseta

Nedelja, 01 Maj 2016
Andol ljudi

Postoji jedan 'lijek za sve bolesti' - acetilsalicilna kiselina - u narodu poznat pod generičkim imenom Andol. Ne vjerujete? Razmislite ponovo! Koji je to lijek koji svi imamo u kući? Šta ljekari propisuju po difoltu, uz sve drugo što nam utrape, bez obzira od čega bolujemo? Neki čak tvrde da bismo svi trebali svakodnevno da pijemo po tabletu Andola (u varijantama 100, C, plus...) preventive radi.
Mislim da već dosta dugo ovaj univerzalni lijek ustvari ne pomaže ni kod jedne bolesti. Ili smo svi postali imuni na njegove komponente, ili se u njega više i ne stavlja acetilsalicilna kiselina, nego samo placebo.

Tako da Andol mnogo obećava a, ustvari, niti pomaže niti odmaže.

A znate li da postoje i andol ljudi? Naravno da postoje. Ljudi koji rado i mnogo obećavaju a, ustvari, niti pomažu niti odmažu. Ako su nekada i pomagali, ta aktivna komponenta odavno je nestala iz njihovog karaktera a ostao je samo placebo.
MasterYoda je napisao/la @ 23:13 - Link - komentari (1)
Subota, 30 April 2016
Klerfeov nauk

U jednom Remarkovom romanu (Erich Maria Remarque) jedan od junaka zove se Klerfe. Nemojte me pitati kako se roman zove. Čitao sam to veoma davno, a zbirka Remarkovih romana 'otišla' je sa cijelom mojom bibliotekom tamo početkom devedesetih i nikada nisam imao volju da je obnavljam u fizičkom obliku.

Da se vratim Klerfeu. On vozi kola koja su po svim vizuelnim kriterijumima kršina nad kršinama. Ali, ispod trule karoserije s koje je otpala većina farbe, koja je tu i tamo nevješto pokrpana i ofarbana ne baš posve istom nijansom, čuči sam đavo. Ta kola tako samo izgledaju nepažljivom promatraču dok, međutim, pažljiv promatrač može vidjeti (i čuti) da je tu sve na svom mjestu, da ništa ne škripuće i ne klopoće, da su gume savršene a motor samo prede. Jer, samo limarija izgleda nikako. Ispod se krije savršeno sređena zvijer sa motorom koji je spreman da rikne iz sve snage i da to neugledno vozilo potjera do vrtoglavih brzina pri čemu ubrzanje sabija putnike duboko u sjedišta.

Klerfe je obožavao da tim i takvim kolima izađe na otvorenu cestu i, vozeći lagano, čeka žrtvu. A žrtve su uvijek tatini sinovi (ili same bogate tate), u svojim skupo plaćenim najnovijim blistavim limuzinama. Još bolje ako je žrtva u ženskom društvu. Puštao bi ih da ga stignu, ali ne i da ga prestignu. Obično bi počinjalo time što bi žrtva, stižući ga, pogrdljivo svojoj pratnji pokazivala Klerfeova kola. Zatim bi dodala gas i krenula u preticanje. Ali, Klerfe nije dozvoljavao da to tako prođe. I on bi lagano ubrzavao ali i puštao da ga žrtva dostigne, izjednači se s njim. U trenutku kad žrtvinim licem pređe trijumfalni osmijeh, Klerfe bi dodao gas i ostavio ih daleko iza sebe. I nije bilo nikakve pomoći jer niko nije imao nikakve šanse.

Drugari su pitali Klerfea zašto to radi. Zašto ne nabaci neku ljepšu karoseriju, dostojnu mašine koja se krije ispod, i svima odmah da do znanja sa čime imaju posla. Ne, rekao je Klerfe. Ovako on daje nauk svima koji su skloni da nešto procjenjuju prema vanjskom izgledu, ne ulazeći u suštinu.
MasterYoda je napisao/la @ 12:19 - Link - komentari (1)
Utorak, 26 April 2016
Ja, Freelancer

Prođe i pola godine kako sam bez zaposlenja. Namjerno kažem bez zaposlenja, a ne bez posla. Jer, posla imam. Ali, krenimo nekim redom...

Nikada nisam obraćao pažnju na priče o poslovima putem interneta. Čuo sam za to, ali mi je uvijek izgledalo kao nešto previše komplikovano da bih se time bakćao. Posebni sajtovi, komplikovane registracije sa mnogo verifikacija, a naročito teškoće da se u ovim balkanskim novokomponovanim državama dođe do jedva zarađenog novca, sve me to odvraćalo od ovog vida bavljenja internetom. A onda sam dobio otkaz u firmi i našao se u situaciji da u šezdesetim tražim posao. Bezuspješno. Ko će mene, matorca, zaposliti u jednoj tako dinamičnoj oblasti kakva je informatika? Ko će me zaposliti kada se svake godine (zahvaljujući Bolonji) 'naštanca' mnogo novih 'stručnjaka'. Svi oni imaju svog tatu, a tata zna nekoga, a grad je mali i nema baš mnogo mjesta za sve... Tako...

Jedna poznanica dobro se potrudila da mi razbije sve predrasude, i tako...

Postao sam freelancer!!!

I nije previše komplikovano. Registruješ se na neki od sajtova koji se bave povezivanjem naručilaca posla (Client) i izvršilaca (Freelancer). Postoji popriličan broj ovih sajtova a trenutno su najbolji Upwork, Freelancer, Guru, 99design. Moraš unijeti tačne i validne podatke o sebi jer će uslijediti nekoliko verifikacija (mejl, telefon, lični dokument i slično). Unos podataka o tome šta znaš (i/ili želiš) da radiš olakšava filtraciju ponude. Skill takođe, a poželjno je ubaciti ponešto i u portfolio. I, to je to. Možeš početi sa apliciranjem (bidovanjem) i čekati da neko prihvati tvoju ponudu.
Ima tu mnogo trikova kako kvalitetno bidovati, ali neću sada o tome. Koga zanima, već će se snaći ili pronaći dosta tekstova na mreži. Želim reći par riječi o drugom, jednako važnom elementu svega ovoga.

Kako do para?

Lijepo. Odradili ste posao, klijent je 'oslobodio' pare i one sada leže na vašem računu na sajtu (npr. Upwork). Ja bih da one budu u mom džepu. Kako doći do njih? Postoji mnogo načina ali se sve, u osnovi, svodi na otvaranje posebnog računa (PayPall, Skrill, Payoneer...) i povezivanje ovog računa na metod naplate na sajtu preko koga radite. Postoje i neke razlike među računima, pa sve treba dobro da se provjeri. Iza PayPall, recimo, ne stoji nikakva banka, pa morate u svojoj banci otvoriti devizni račun koji onda povezujete sa svojim PayPall nalogom i prenosite pare. Skrill posluje preko neke banke u Londonu i izdaje svoje MasterCard kartice koje, na moju žalost, ne izdaju za Bosnu i Hercegovinu. Meni posao vrši Payoneer. Iza njega stoji američka banka, i izdaju kartice za cijeli svijet. Iako su me mejlom obavijestili da ću svoju karticu dobiti za 20 do 30 dana, stigla je nakon 13 dana od registracije. Do sada sam je isprobao na više mjesta, i sve funkcioniše kako i treba - bez ikakvih problema.

Da malo objasnim onima koji nisu upoznati s cijelom problematikom. Odmah na početku, sajt preko koga radite uzima nešto od vašeg zarađenog novca. Upwork uzima 10% odmah i još 2$ kada prebacujete pare na neki od računa. Prilikom svake transakcije - prebacivanja para tamo-amo, svi uzimaju neku svoju pinku (fee) i veoma je važno o kolikom iznosu se radi i da bude što manje uključenih u taj proces. Ako, npr. idete sa Upwork na PayPall pa na bankovni račun, transfer sa PayPall na bankovni račun može mnogo da košta. Mojoj prijateljici se u početku dešavalo da joj banka uzme 30-40 $ za svaki transfer, što je baš zelenaški.

Payoneer radi drugačije. Kada otvorite (i verifikujete) račun kod njih, šalju vam svoju personalizovanu MasterCard debitnu karticu. Kartica, uz propratno pismo, dođe avionskom poštom za oko 2 sedmice i potrebno ju je aktivirati kroz vaš račun. Tom prilikom unosite i željeni PIN koji kasnije možete i promijeniti. Sve je veoma jednostavno. Kartica vrijedi 3 godine a održavanje računa košta 30$ godišnje. Ima i tu jedan trik. Ako se ne registrujete direktno na sajtu Payoneer, nego za registraciju iskoristite link koji vam pošalje prijatelj (i ja sam iskoristio tu opciju), prvi put kada na vaš račun legne 100$ i vi i vaš prijatelj dobićete bonus od 25$, pa će vas kartica za tu godinu koštati samo 5$. Moj link je Payoneer pa ako sam nekoga zainteresovao moće to da iskoristi. Dobro i njemu i meni Very Happy

Računica svih ovih muvanja para u mom prvom transferu je ova:

Za prva tri odrađena poslića zaradio sam 120$
Upwork je uzeo svojih 10% pa mi je ostalo 108$.
Naredio sam transfer cijelog iznosa na Payoneer, pa je Upwork uzeo još 2$ a meni je ostalo 106$
Pošto je to bilo više od 100$, Payoneer je dodao 25$ i naplatio 30$ za prvu godinu (računaju se stvarne godine, a ne kalendarske). Na karticu mi je prebačeno 101$

Ovim parama raspolažem u potpunosti. Mogu ih dizati na bankomatima koji primaju MasterCard (a to je većina) ali oprez. Bez obzira koji iznos podižete, Payoneer će naplatiti fiksni fee od 2,5$. Karticom možete i plaćati na svim mjestima koja primaju MasterCard (skoro svi) i neće vam se obračunati nikakav dodatni iznos. Sve ovo u lokalnoj valuti, po kursu koji je mrvicu lošiji od bankarskog ali bože moj.
I još jedna napomena za dizanje gotovine: Obavezno ODBIJTE vršenje konverzije po predloženom kursu. Na taj način uvijek dobijete nešto povoljniji kurs (razlika može biti i 1%). Zašto je to tako - nemam pojma niti me zanima.
MasterYoda je napisao/la @ 17:46 - Link - komentari (1)
Petak, 15 Februar 2013
Obećana zemlja

Tamo je raj.
Tamo teku med i mlijeko.
Tamo nema siromašnih.
Tamo su svi srećni.
Tamo je mnogo bolje.
Tamo bi svi željeli da žive.

Tamo su svi ljudi dobri.
Tamo nema lopova.
Tamo je vlast uz narod.
Tamo je bezbjedno.
Tamo se svi smješkaju.

Tamo se bogato živi.
Tamo se ne radi mnogo.
Tamo je sve organizovano.
Tamo je sve čisto.
Tamo su svi radnici prijavljeni.

Tamo su žene lijepe.
Tamo su djeca pametna.
Tamo nema zlih ljudi.
Tamo nema kriminala.

Tamo sunce sija svaki dan.
Tamo kiša pada samo noću.
Tamo niko ne umire.
Tamo su svi zaljubljeni.

Tamo je uvijek druga obala.
Tamo ribe bolje grizu.
Tamo je meso jeftino.
Tamo je pivo besplatno.

Tamo niko ne žali za ovim ovdje.
Tamo su svi srećni.
Tamo ubacuju kamenčić u cipelu da ih žulja.
Tamo nije kao kod nas.

Neću da idem Tamo!!!
MasterYoda je napisao/la @ 08:43 - Link - komentari (2)
Utorak, 22 Maj 2012
Sinoć me je ujeo pas!
Smiješno. Ja volim životinje, a pse obožavam. Znam im pokazati ljubav, ali i uspostaviti autoritet tako da znaju ko je glavni. Ako neko gleda Cezara Milana, zna o čemu govorim.

Sinoć me je ujeo pas!
U ruralnijim krajevima to je još uvijek životinja koju skoro svako ima u dvorištu. Najčešće je to neprepoznatljiva mješavina mnogo rasa, poznata kao Dodž (domaća obična džukela). U životu sam se sreo s mnogo pasa te pasmine, ali i rasnih pasa, od obične pudlice do onih najopasnijih. Nikada nisam imao susret s onima koji su posebno dresirani da napadaju sve živo - psima ubicama. Nadam se i da neću.

Sinoć me je ujeo pas!
Najvažnija stvar je da ih se ne bojite i da im odmah pokažete da ih se ne bojite. Ali stvarno. Ne možete ih zavarati lažnom hrabrošću jer oni to odmah osjete. Bez obzira kako se oni ponašali, ne smijete ustuknuti ni za milimetar. Umjesto toga, krenite naprijed, prema njima.

Sinoć me je ujeo pas!
Drugi put u mojih 58 godina života. U oba slučaja nisam ga ni vidio prije napada. I u oba slučaja radilo se o malim i ne posebno opasnim psima pasmine dodž.
Prvi put, prije nekih 25 godina, sjedio sam u vrtu jednog poznanika. Dok smo ispijali pivo i brstili svjetsku politiku (da li je mis svijeta najljepša ili je nekome dala), prišuljao se s leđa i ćapio me za ruku. Ne poznanik, nego njegov pas.
Sinoć je situacija bila slična. Samo, nisam sjedio, i nije bilo piva. Komšilin psić, ne veći od oveće mačke, izvukao se odnekud i zgrabio moju nogu. Ništa strašno, tek toliko da progrize pantalone i pusti mi malo krvi.

Sinoć me je ujeo pas!
Provjerio sam - vakcinisan je.
Zasad nema nikakvih posljedica osim malog traga na nozi i malo poljuljanog samopouzdanja. Ono prvo brzo će proći, a za drugo ću se sam postarati. Ja ipak i dalje volim pse.
MasterYoda je napisao/la @ 07:03 - Link - komentari (2)
Četvrtak, 25 Mart 2010
XXI - 649

Veče. Prilično je toplo za ovo doba godine. Duva lagani povjetarac. Vedro je. Jupiter blista u svoj svojoj žutoj ljepoti. Zvijezde. Gotovo da ne trepere, toliko je nebo čisto. Stoje tu kao što su stajale i prije mnogo godina, ili mi se samo tako čini.
Naravno da mi se samo čini. One, naoko tako stabilne, ipak neprekidno mijenjaju svoje položaje.
Ništa ne stoji, sve se mijenja...
Izgleda da je samo ljudska glupost nepromjenjiva.

Veče. 649 dana do početka novog milenijuma. Prvo veče novog velikog rata. Tri puta u istom vijeku. Već drugi put napadom velikih sila na Srbiju. Oh, Bože, zar si potpuno zaboravio svoj narod.

Veče. Nebo izgleda tako spokojno. Negdje iza horizonta, rakete Cruise, Tomahawk, avioni F16, B2 stealt, F114, Avaksi. Bombe padaju po Srbiji.

Cjelovečernji CNN šou teče. Specijalista za zapaljene gume, Kristijan Amanpur, ne može da se javi. Oduzeli joj opremu.

CNN šou: Avioni i rakete polijeću...
CNN šou: Klinton daje dvije izjave...
CNN šou: Milošević je za sve kriv...
CNN šou: Nemamo mi ništa protiv Srba...
CNN šou: Gori fabrika plastičnih masa kod Prištine...
Lari King Live: Samuel Berger, šef bezbijednosti SAD (National Security Adviser) tako lako nalazi riječi opravdanja - vidi se da je pravi političar.
Lari King Live: Nebojša Vujović (Yu Charges D'Afaires)
Lari King Live: Vlade Divac (Sakramento Kings)
Lari King Live: Jamie McIntyre (CNN Military Affair Correspondent)
Lari King Live: Wolf Blitzer (CNN Senior White House Correspondent) - B2 su stvarno dobri, kaže. 32 tone bombi, laserski navođenih sa satelita pada na Srbiju iz svakog B2.

Na srpsku djecu...

CNN šou: Lt. General Thomas McInerney, US Air Force - kako je samo HAPY. Može konačno da proba svoje igračke na živim ljudima.
CNN šou: Senator Joseph Lieberman (Connecticat)...
CNN šou: Senator Craig Thomas (Wyoming)...
CNN šou: Republikanac Tom Lantos (California)...
CNN šou: Carol Bellamy (UNICEF)...
CNN šou: General Hugh Shelton...

Veče. Više ne slušam šta govore. Da li je to sada uopšte važno? Bombe su počele da padaju, i neće stati uskoro.

Veče. Šou se nastavlja. Program ide dalje.

Safari. Tigrovi. Balerina na krilu aviona. Maraton - neka omladina trka se od prizemlja do stotog sprata. U pozadini se ne čuju vazdušne uzbune niti eksplozije.

---------------------------------------------------------------------

Ovaj tekst zapisao sam 23.3.1999. a pronašao prije pola sata pregledajući neke stare CD-ove.
MasterYoda je napisao/la @ 20:43 - Link - komentari
Ponedeljak, 21 Septembar 2009
Sinoć, dok su naši košarkaši hrabro gubili finalni meč protiv trenutno ipak mnogo bolje Španije ostvarujući plasman mnogo bolji nego što je iko očekivao (i bolji od onog koji su potajno priželjkivali i najveći optimisti), neki takozvani VIP-ovi uselili su se na Farmu. Ne znam kakvi su pokazatelji gledanosti ta dva događaja niti me to zanima. Želim vjerovati da je gledanost utakmice bila mnogo veća, i da bi bila veća i da u toj utakmici nije igrala Srbija. A TV urednici još jednom su pokazali kako malo osjećaja imaju.
Nažalost, večeras nema tako spektakularnih događaja pa će, opet nažalost, gledanost ulaska stanara u kuću Velikog Brata vjerovatno biti mnogo veća.
Opet, nažalost!
Već sam rekao šta mislim o toj vrsti zabave za narod, o satima provedenim u zavirivanju u tuđu privatnost, naslađivanju tuđim nevoljama, čekanju da se dogodi neka afera (često namjerno izazvana od strane producenata i potencirana do bezobrazluka).
Događaj se već danima najavljuje u svim medijima a danas zauzima naslovne strane većine novina.

Jedan drugi događaj, događaj koji je mnogo vrijedniji i značajniji, nešto što je ove godine i Unesko stavio na listu događaja godine, prolazi gotovo nezapaženo. Najave su u novinama na nekim tamo unutrašnjim stranama, stidljivo smještene u neki ugao da popune prostor.
Ove godine obilježava se 130 godina od rođenja Milutina Milankovića, rodonačelnika moderne klimatologije i jednog od 1000 najznačajnijih naučnih imena svijeta. Centralna proslava počinje sutra, ali malo ljudi će za to znati. Još je manje onih koji uopšte znaju ko je Milutin Milanković. Mnogo više će ih znati imena svih BB stanara i sve njihove generalije.

Nažalost!
MasterYoda je napisao/la @ 08:41 - Link - komentari (2)
Četvrtak, 27 Avgust 2009
OČI U NOĆI

Par očiju na mračnoj cesti

Dok tama prekriva ove naše balkanske gudure, jedan autobus kreće se prema jugu. Pomalo nevoljno, kao da ne želi nikada stići, kao da je ta vožnja sama po sebi njegov cilj. Dva oka, dva mlaza svjetlosti, svjetlosti toliko dragocjene da njenu vrijednost istinski spoznamo samo kada je nema, izlivaju se na uglavnom pustu cestu.
Nije to neki luksuzni autobus, nešto opremljeno svim današnjim autobuskim čarolijama – klimom, WC-om, frižiderom, kafe-aparatom, video sistemom... Ne, prije će biti da je on neki dalji rođak onog autobusa ’Firme Krstić’. Nedostaje mu samo sulunar pa da to i bude.

Ko to tamo igra?

Nedavno sam bio na koncertu. Pa šta, reći će neko. Ovih mjeseci učestali su koncerti ove ili one ostarjele svjetske grupe, ovog ili onog matorog svjetskog pjevača. Dobro organizovani, uz vrhunsko ozvučenje, rasvjetu, efekte, uz vrhunsku (dobro, ponekad i nije baš vrhunska) izvedbu, sa svojim binama koje prevoze desetine šlepera a danima montiraju stotine radnika, uz ispunjavanje svih, čak i najuvrnutijih želja izvođača, i, naravno, uz odgovarajuću cijenu za taj tračak svjetskog glamura, iskazanu desetinama i stotinama eura za ulaznicu, milionima eura za koncert.
Ne, nije ovo bila ta vrsta koncerta. Ni u jednom elementu. Nije se pjevalo nego igralo. Spletovi dobrih starih srpskih igara i kola sa svih prostora bivše Juge. Izvođači nisu bili matorci nego djeca, djeca predpubertetskog uzrasta, i nisu došla iz ove ili one Velike Zapadne Sile. Došli su iz jedne male balkanske novokomponovane tvorevine – Kosova. Iz nekih malih srpskih enklava čijih imena ne mogu ni da se sjetim (a stidim se zbog te činjenice). Njima nije potrebna bina, samo malo ravnog prostora. Ne treba im ni vrhunsko ozvučenje, samo par zvučnika zbog muzičke pratnje. Svjetlosni efekti – a čemu to služi? Srpska kola vijekovima su se igrala uz običnu svijeću ili lampu – njima je dovoljno tek nekoliko sijalica. I, ne treba vam stotinjak eura za ulaznicu, tek toliko koliko košta paklica malo boljih cigareta ili po jedno piće s nekim prijateljem. Izvode svoje loše uvježbane tačke dok im u očima iskri žar koji dugo nisam vidio. I, uz sve nedostatke u odnosu na koncerte blaziranih svjetskih imena, ovaj koncert mi nekako izgleda ljepše, blistavije, veličanstvenije...

A Vlada vlada...

Nekom čudesnom koincidencijom, nekako u isto vrijeme u Banjaluci je održan koncert Lenija Kravica, upriličen zbog neke lokalne proslave. Da bi se događaj učinio pristupačnijm običnom puku, Vlada je iz rezervnog fonda donirala 100.000 eura, a isto je uradio i grad Banjaluka. Uz sve to, onih pedesetak hiljada posjetilaca plaćali su ulaznice od 35 do 70 eura, pa izračunajte sami.
Koncert kosovske djece pomogla je SPC prilogom od 500 eura, a isto toliko dao je i grad. Onih 400-500 posjetilaca platili su ulaznice po 2,5 eura. I ovo možete sami izračunati.
Ali, ova djeca nisu došla da bi namlatila pare. Došla su jer su željela pobjeći iz geta ograđenog žicom i mržnjom. Došla su da bi, makar na kratko, izašla iz vjekovnog mraka, mraka koji i bukvalno prekriva kosovske prostore nastanjene Srbima. Došla su da bi, makar na koji dan, svojim blistavim očima upila malo svjetlosti, svjetlosti koju je cijelom svijetu stotinjak godina ranije poklonio jedan Srbin. Cijelom svijetu, ali ne i njima...

Oči u noći

Dok tama prekriva ove naše balkanske gudure, jedan autobus kreće se prema jugu. Prolazi kroz gradove i sela, kroz blistave trake ulične rasvjete, pored zgrada s osvijetljenim pravougaovicima. A u autobusu, četrdesetak pari malih očiju žedno upija svaki tračak svjetlosti.
Dok tama prekriva ove naše balkanske gudure, jedan autobus kreće se prema jugu. Pomalo nevoljno, kao da ne želi nikada stići, niže svoje kilometre kroz prostor, niže godine kroz vrijeme. Kao neki vremeplov koji putuje u mračnu prošlost.
MasterYoda je napisao/la @ 08:48 - Link - komentari (4)
Ponedeljak, 31 Mart 2008
Za razliku od prethodne priče, koju sam preveo s engleskog (autor je amerikanac koji uglavnom piše cyberspace priče),
ova je priča moje djelo.


Svraka

S jednim rođakom koji odavno boravi u Holandiji šetao sam prošlog ljeta pitomim holandskim krajolikom. Šarenilo boja raznovrsnog cvijeća (ne, ne rastu u Holandiji samo lale), bogatstvo mirisa koji vas cijele prožimaju, lagani povjetarac koji, noseći isparenja iz dobro navodnjene zemlje donosi taman dovoljno osvježenja u ne pretjerano vrućem danu. Cvrkut ptica puni uši.
Odjednom, nikla ko zna odakle, pojavljuje se svraka. Velika, istina suvonjava, crna kao ugalj. Morao sam primijetiti njen dolazak, ali nisam. Kidiše prema meni, salijeće me sa svih strana. I uporno grakće svoje kra-dži, kra-dži, kra-dži. Ne znam šta je to našla na meni, zbog čega se toliko uzbuđuje, ali primijećujem da mog rođaka ostavlja na miru. Salijeće samo mene. Kao da zna da ja nisam odatle, da nisam ’njihov’. Čak, kao da tačno zna ko sam i odakle sam.
Prvo je ignorišem, zatim pokušavam da je zaplašim povicima i mlataranjem ruku da bih na kraju posegnuo za prigodnim oružjem, nekim oblucima pored puta. Trgnu me rođakov krik:
„Neeee!“
Zastajem, zbunjen. I svraka se na trenutak primiri, kao da očekuje moj sledeći potez. Posmatram je. Svraka. Najobičnija crna svraka, kakvih sam već dosta vidio i kod kuće.
„Zašto ne,“ pitam. „Pa to je obična dosadna svrakurina. Kad je zveknem kamenom, valjda će se opametiti (ako ostane živa).“
„Ne, ni slučajno je ne smiješ povrijediti. Čak ni pokušati tako nešto. Nije ti to tvoja balkanska Svraka Vulgaris, ovo je Svraka Europea Hageus, izuzetno zaštićena vrsta svrake.“
I dalje posmatram svraku koja se polako oporavlja od potencijalne prijetnje. Sasvim obična svraka. Malo mršavija od onih mojih, balkanskih; možda zbog nezdrave hrane i stomačnih problema, ali se inače ni po čemu ne može razlikovati.
„Varaš se,“ kaže rođak. „To samo tako izgleda. Ova je vrsta potpuno zaštićena svim zakonima Evropske Unije i pod stalnom je zaštitom svih njenih organa i članica. Pogledaj malo pažljivije okolo.“
Tek sada primjećujem, na manjoj i većoj udaljenosti, priličan broj krupnih ptičurina koje pažljivo gledaju u našem pravcu. Nekoliko njih osmatra i iz vazduha, krileći u uskim krugovima. Par na velikoj visini, vjerovatno prati širu okolinu.
„Već to što si posegnuo za kamenom donijeće ti mnogo nevolja, a da si je slučajno pogodio, svi bi se bacili na tebe.“
„Ali kako prepoznajete ovu vrstu svrake?“ zanimao sam se, jer i dalje nisam mogao naći nikakve razlike.
„Po načinu na koji nastupaju, i po sviti koja ih prati. Izuzetno su samosvjesne. Svijest o vlastitoj zaštićenosti mnogo utiče na njihov karakter. Moraš, takođe, znati da svi primjerci ove vrste imaju neki svoj zadatak, nešto što im Unija postavi da trebaju uraditi a one to pretvore u životnu misiju. Postanu veoma agresivne, prevrtljive i lažljive, sve u želji da tu misiju ispune prije nego što im dođe kraj. A ovoj se kraj približava pa je još gora. Moraš s njom biti veoma oprezan idućih nekoliko mjeseci.“
„Šta sada da radim?“
„Najbolje je da odmah kreneš kući. Možda uspiješ izmaknuti na vrijeme, jer postoji određena birokratska procedura i neće te odmah zgrabiti. A kad stigneš na svoj Balkan, ne javljaj se nikome nego zapucaj negdje u brda, ali ponesi zalihu za par mjeseci.“

***

Kasnije, tokom jeseni, sjedim u zemunici preostaloj nakon nedavnog rata. Niko još uvijek ne zna da sam ovdje. Zabačena je to pozicija, poznata samo nekolicini starih linijaša, a oni je ne bi odali ni po koju cijenu.
Svojima se nisam javio i vjerovatno se pitaju gdje sam to nestao. Ne vjerujem da im je rođak smio reći istinu; viđen je u mom društvu i već to je za njega predstavljalo nevolju. Usput sam, dolazeći ovamo, nakupovao prilične količine zaliha – dobrog bosanskog pasulja i slanine, nešto kobasica i poneku konzervu. Za voće i povrće se nekako snalazim berući ga kasno noću – tu i tamo poneka povrtaljka, da gazda ne primijeti.
Kupio sam i nešto literature i sada mnogo više znam o tim svrakama iz roda europea hageus. Znam, recimo, da su one crne stražarske ptice do sada vjerovatno od mog rođaka zaplijenile sve računare, mobilne telefone, CD-ove i druge medije i da on, usred civilizovane Evrope, vjerovatno jedini ne koristi ta savremena pomagala. Ne vrijedi mu da ih nabavlja jer će mu ih opet zaplijeniti.

***

Period mog ’izgnanstva’ potrajao je dobrih pola godine. Par mjeseci ranije, ona svraka izgubila je svoju misiju, ali morao sam biti oprezan. Prvo sam lagano izvidio situaciju (ah, ta ratna izviđačka iskustva kad-tad dobro dođu), sišao do drugog grada, gdje je manja šansa da budem prepoznat, pokupovao sve novine (na više raznih mjesta, da ne upadnem u oči), pa oprezno nazad u zemunicu. Danima sam proučavao donesenu štampu i tek kad sam zaključio da je vazduh čist, pod okriljem noći sišao do svoje kuće i izmamio brata u skrovište tame.
„Odavno su te prestali tražiti,“ kaže on, ali odlazi do kuće i donosi popunu zaliha i odjeće. Valjda je vidio da sam se dosta ofucao. „Ipak, ostani gore još mjesec-dva. Za svaki slučaj.“

Sada sam ponovo kod kuće. Konačno. Pratim sve izvještaje, sve medije. Čitam sve novine. Ona evropska svraka sada pjeva drugu pjesmu. Oslobođena svoje misije više nije ni pod tako jakom zaštitom crnih ptičurina, pa se valjda sjetila da postoje i takve stvari kao što je savjest ili istina. Ipak, sjećanje na ono njeno krečanje, kra-dži, kra-dži, kra-dži... još uvijek je živo. Ali sada, ono više nije samo iz kljuna te jedne svrake. Primjećujem da postoje i domaće svrake koje se glasaju na isti način. Provjeravam njihovo porijeklo. Stvarno su potpuno i nedvosmisleno domaće. Ali, poprimile su sve manire svojih evropskih srodnika. Žive i kreću se okružene onom istom svitom crnih evropskih zaštitnika, kidišu ljudima u oči i grakću onu istu pjesmu: kra-dži, kra-dži, kra-dži...
MasterYoda je napisao/la @ 12:45 - Link - komentari (2)
Ovo nisam ja napisao, samo sam preveo tekst jednog (dosta nepoznatog) pisca Cyberpunk priča.

Fašističke Američke Države
The Fascist States Of America

Nazdravljam ravnodušno zastavi Fašističkih Američkih Država i korporativnoj autokraciji zbog koje postoji; jednoj naciji pod vlašću Chase Manhattan Bank i vojno-industrijskog kompleksa, podijeljenoj, s moći i pravdom samo za bogate.
Ovo je prva od mojih tirada, pa će biti kratak. Sve što želim reći je da sam razočaran. Razočaran generacijama amerikanaca koji su omogućili da se to desi. Razočaran sadašnjom generacijom, suviše samozadovoljnom i apatičnom da to pokuša promijeniti. Razočaran budućim generacijama koje će dozvoliti da se to ponovo desi.
Vlada Sjedinjenih Država oteta je od strane kriminalaca s bijelim okovratnicima. Amerika kakva je danas predstavlja jedinstvenu vrstu fašizma, onu u kojoj su korporacije polako korumpirale nekada demokratsku vladu i potčinile je svojoj volji. Konačni rezultat je isti – potpuna i krajnja tiranija.
Nazdravljam tebe, Džordž W. Buš, što si imao snage i odsustva savjesti da potpuno iznevjeriš naš ustav.
Nazdravljam tebi, kućo Saud, zbog tvojih genijalnih mahinacija i manipulacija našom vladom iza zatvorenih vrata.
I, najviše od svega, nazdravljam tebi, Džo-Obični-Amerikanac, koji si u svom slijepom komformizmu postavio ove ljude na pozicije vlasti.
Džordž. W. Buš, ti stojiš među divovima.

MasterYoda je napisao/la @ 10:53 - Link - komentari (1)