***
Kratko vrijeme prije smrti, kad je već bio poprilično zanemoćao, Gospođica Simona ponudi mu da se preseli kod nje, gdje bi se ona brinula o njemu.
Gospođica Simona, kako su ju zvali njeni sugrađani, bila je «stara cura»- žena koja se nije udavala. Živjela je od skromne rente koju su joj namrli roditelji. Da ne bi bila sama u svojoj kući udomljavala je siromahe, beskućnike i brinula se o njima. No pred kraj života, kad joj je snaga počela kopniti, nije više nikoga pozivala i živjela je sama. Našeg Simona je pozvala samo zato što joj se učinio vrlo ugodnim, a i zato što je, često i zanimljivo pričao o stvarima o kojima je cijelog svog vijeka jako voljela slušati. I ona je sama, poput Simona, imala je dosta široko obrazovanje, koje je stekla još dok su joj roditelji bili živi, pa joj se činilo da bi jedno drugome bili dobro i sretno društvo u stare dane.
Simon je prihvatio njen poziv i tako je otpočeo onaj zadnji dio njegovog života.
Gospođica Simona nije se prevarila u svojim očekivanjima. Ona i Simon živjeli su vrlo mirno i skladno, i jedan drugom ublažavali tegobe starosti. Vrijeme su kratili razgovorima u kojima bi Simon najčešće pričao o svojim idejama. Gospođica Simona je sve to slušala s velikom pažnjom i radoznalošću, i često bi glasno zahvaljivala Bogu što joj je prije smrti poslao Simona da joj priča o tim divnim, zanimljivim stvarima.
Katkada bi njih dvoje izlazili u grad, prošetati se i budući da su uvijek išli zajedno, postali su poznati pod imenom «Simon i Simona». Bili su jedna od osobitosti gradića u kojem su živjeli.
Vrijeme je prolazilo. Simon i Simona polako su starjeli i priblažavali se trenutku u kojem će neumitno i zauvijek napustiti ovaj svijet.
Jednoga dana, nakon dugog skanjivanja, Gospođica Simona reče Simonu da mu je već odavno htjela ispričati jednu zgodu iz svog života, o kojoj nikome do tada nije pričala, jer je pomalo neobična, i jer nije znala što bi ljudi o njoj mislili nakon toga. Simon joj reče da će vrlo rado poslušati to o čemu mu htjela govoriti i ona mu, uz popodnevni čaj, nakon što je savladala zadnje bojazni počne pričati:
***
«Bila sam još vrlo mlada i vrlo lijepa djevojka. Baš sam se bila vratila iz internata u kojem sam završila naukovanje. Živjela sam pod budnim i dosta strogim okom roditelja.
U društvu u kojem sam se kretala, susrela sam mladića, koji je ljepotom, pameću i dobrotom nadvisivao sve ostale koje sam ikada bila upoznala. Bio je izuzetan u svakom pogledu i ja sam se ubrzo zaljubila. I on je volio mene, možda i više nego ja njega.
Jednoga dana on mi je rekao da me voli i da bi cijeli život htio biti samo moj, i da će to doista biti samo ako i ja budem to željela. Već sam mu htjela reći da ću biti njegova, no on mi reće da mi mora kazati još nešto što moram znati prije nego donesem odluku.
Tada mi reče da on nije čovjek, nego besmrtni anđeo Božji i da će se odreći svoje besmrtnosti samo ako ga ja želim za svog čovjeka. Veoma sam se iznenadila i zbunila, a on, vidjevši moju nedoumicu i nevjericu, pokaže mi se u svojem pravom liku.»
Tu Gospođica Simona zastane. Trebalo joj je dosta vremena i snage da nastavi kazivati svoju priču.
«Ne znam uopće kako bih opisala njega i svoje osjećaje kad sam ga vidjela - reče kad je smogla snage.
Bio je nezamisljivo lijep i velik, ali ta ljepota i veličina nisu u meni izazvale ushićenje, nego strah koji mi je smrvio dušu.
Nema riječi kojima bih mogla iskazati taj strah.
Srećom, on je ubrzo ponovo uzeo ljudski lik i stajao predamnom očekujući moj odgovor.
Onako uplašena i prestravljena rekla sam mu da ga ne želim.
On se veoma rastužio, postajao je predamnom još koji trenutak, a onda mi zaželio sreću u životu i otišao.
Već trenutak nakon što sam ga izgubila iz vida, pokajala sam se gorko što sam mu to rekla. I dan danas grizem se zbog toga i patim.
Nikad ga više nisam vidjela.
Nakon te zgode, ja sam se povukla u kuću. A kad sam izlazila, nisam više gledala momke, a niti oni mene, jer sam se bila nekako promjenila i više ih nisam privlačila.
Udavala se nisam, a kako sam bila dobrostojeća, nakon smrti roditelja posvetila sam se pomaganju siromašnih ljudi. Tako sam dočekala starost, a tako ću, kako mi se čini uskoro i pred Gospoda.
No nije bilo dana kad se nisam grizla u sebi zato što sam odbila onog...anđela...
Da sam ga prigrlila... postao bi čovjek, sretan čovjek.
A ovako...
I svoj sam život upropastila i učinila ga sivim i mračnim.»
Kad je to rekla, zašutila je, oborila glavu na prsa i pala u neku mračnu tugu.
Simon je bio veoma dirnut onim što je čuo i, nekako, zbunjen. Nije nalazio riječi kojima bi iskazao kako ga se dojmilo kazivanje Gospođice Simone, pa je i on šutio.
Nije mu bilo prvi put kako sluša slične priče, no one su bile, ili nekakve banalne praznovjerice, ili izmišljotine bez ikakve stvarne vrijednosti.
A za ovu pripovijest Gospođice Simone nekako je, bez razmišljanja, u srcu, jednostavno osjetio da je istinita.
Kako ni jedan od njih nije nalazio riječi za nastavak razgovora, Gospođica Simona, digne se i reče da večeras ide ranije spavati i ode u svoju sobu.
Simon je ostao sam i neko je vrijeme prosjedio u naslojaču razmišljajući o onome što je čuo. Na kraju i on ode u svoju sobu.
Skinuo se i legao u krevet odlučivši spavati. No san mu nikako nije dolazio na oči. Stalno su mu se po glavi vrzmale Simonine riječi. Kasnije, njegove misli skrenu ka promatranju Simoninog tužnog usuda i nesreće u kojoj je provela gotovo cijeli život.
Bi` mu Žao Gospođice, i, da se to nije protivilo pristojnosti i njihovim navikama, bio bi otišao u njenu sobu da ju utješi, ili barem kaže koju lijepu umirujuću riječ. Nikad nije bio u njenoj sobi, a prema njihovom prešutnom dogovoru, tamo nije ni trebao zalaziti. Odluči stoga pričekati jutro i prići joj čim čuje da je ustala, pa reći nešto što bi ju umirilo i vratilo joj vedrinu.
Nakon te odluke misli mu se opet vrate Simoninoj priči. Mislio je to tom susretu čovjeka s onim Nečim što nitko ne razumije, a mnogi uopće i ne vjeruju da takvo što postoji. Sam nikad nije susreo nešto takvo, a nije niti mario za te stvari. No sad je postao svjedokom toga, i to mu, jasno, nije dalo spavati. Nakon zadovoljenja znatiželje glede stvari onoga svijeta, sve je više stao obraćati pažnju na one ljudske stvari u toj priči i sve je jasnije uviđao da se tu, u jednom kratkom trenu dogodila velika tragedija.
Nestrpljivo je čekao da noć mine i da Simoni kaže koju riječ razumijevanja i utjehe. No noć je sporo prolazila. Pred jutro, Simon je već bio iscrpljen uzbuđenjima i nesanicom i nekako je zaspao.
Kad se probudio već je bio dan. Brzo se odjenuo i izišao iz svoje sobe vjerujući da je Simona već odavno budna. No Gospođice nije bilo u dnevnom boravku, gdje je obično provodila prijepodnevni dio dana, a niti u drugim dnevnim prostorijama. Već je bio pomislio da je izišla, kad je ugledao njenu opravu za izlaske uredno složenu na jednom ormariću.
Začudio se da još spava i prišao vratima njene sobe pokucao i zazvao ju:
«Gospođice Simona!»
Nije bilo odgovora.
On pokuša još jednom a kad ni tada nije dobio odgovora nešto ga zazebe u srcu.
Onda otvori vrata i vidje ju na krevetu.
Priđe i uhvati ju za ruku koja je već bila hladna.
Gospođica Simona umrla je u toku noći.
***
Gradska uprava pobrinula se za pokop. Ispraćaj je bio vrlo skroman. Tek nekoliko ljudi i Simon. Gospođica Simona nije imala rodbine.
Nakon pogreba, gradski notar dođe k Simonu u kuću, obavijesti ga da ga je Gospođica već dugo prije smrti imenovala svojim nasljednikom i preda mu isprave o tome. Kako je notar bio dobar čovjek, koji nije bio slijep za potrebe i nevolje drugih ljudi, rekao je Simonu da će mu odmah poslati gospođu Diotimu, jednu dobru ženu, iz ugledne obitelji koja se dragovoljno brine o siromašnim i starim osobama. Gosopođa Diotima je doista došla još tog istog dana i zaista je bila jako dobre i brižne naravi i odmah je sve dovela u red i nahranila Simona. No njemu ta briga gotovo da i nije bila potrebna.
Nakon Simonine smrti zatvorio se u sebe i počeo udaljavati od ovoga svijeta. Najčešće je sjedio u kući i ništa nije govorio. Mislio je na svoju Gospođicu i na to kako je umrla nepravedno, sama, i bez ijedne riječi utjehe. Sebi nije mogao oprostiti to što ju one večeri, usprkos mogućoj nepristojnosti, nije otišao posjetiti u njenoj sobi i reći joj neku lijepu, utješnu riječ. Ona se cijeli život osjećala krivom što je skrivila nesretan svršetak postojanja onog anđela, a i svoju nesreću. Trebao joj je reći da ona tu ništa nije bila kriva, jer normalno je da se prosti smrtnik nasmrt prestravi kad pred sobom ugleda anđela Božjeg. Ta bilo je čudo da je uopće ostala živa i pri zdravoj pameti, jer ljepota i veličina anđela je strašna i mrvi duše čak i duhovno snažnih i zrelih ljudi.
To je često slušao dok je bio mlađi čovjek.
«Sirota Gospođica» ponavljao je u sebi svako malo, a kadikad je to izgovorio i naglas.
Gospođa Diotima vidjela je kako se on udaljava od svijeta i trudila se da ga vrati putu života. No bilo je uzalud.
Tuga, nesreća i Simonova starost bile su snažnije od njenog truda.
Domalo je Simon počeo odbijati hranu i prestao razgovarati. Jedino što je Diotima još mogla, s vremena na vrijeme čuti od njega bile su one dvije riječi:
«Sirota Gospođica»
Na kraju je završio u krevetu iz kojeg se više nije digao.
Jednog jutra Diotima ga je našla mrtvog i već hladnog.
Nije se iznenadila niti se posebno ražalostila, jer je njegovu smrt očekivala svakog dana.
No, neka ju sila primora da sjedne kraj Simonove smrtne postelje. Podnimila je rukom glavu i pitanja su joj nekom svojom voljom počela nadirati u svijest.
Ona nije bila neuka žena, a i poznavala je Simona i znala čime se bavio za života i kako je siromah živio.
To je bilo ono što ju je natjeralo da sjedne i da se duboko zamisli nad ljudskim životom i sudbinom.
Nakon podužeg sjedenja u boli, brigama i teškim, nesretnim mislima, i pitanjima na koje nije bilo odgovora, sa dna duše otrgne joj se jedan težak i bolan uzdah:
«Ah, siromah čovjek»,
i, poput molitve ode put neba.
***
Gradska uprava sahranila je i Simona i to u novoj grobnici, zajedno sa njegovom Gospođicom. Na nadgrobnom kamenu pisalo je samo.
SIMON I SIMONA
No, to je bilo dovoljno, jer su svi građani znali tko je sahranjen pod tim imenom.
Simonina je kuća kasnije bila preuređena u sirotište.
Ako Vas budu zanimale još neke priče s elementima fantastike ili naučne fantistike,možete ih naći na adresi:http://www.petar-bosnic-petrus.com/hr/kratke-price/admin edit: ne treba otvarati nove teme već napisati novu poruku u istoj. Prebacio sam sadržaj druge teme a nju izbrisao.