Dva me dana nije bilo na internetu, ali ne žalim jer vidim da se za to vrijeme razvila dobra diskusija - diskusija koja barem vodi ka postavljanju dobrih i plodnih pitanja. Ko se bavio znanošću, taj zna da je postavljanje takvih pitanja već pola obavljenog posla, a ako ne i više.
Na moj su račun upućene neke vrlo duhovite primjedbe o ozbiljnosti mog pristupa ovim znanstvenotehnološkim problemima. Primjedbe Susan Kalvin i Glorije.
Evo kratkog odgovora na ključno pitanje :
ako ne uviđam ni jednu ozbiljnu hipotezu o antigravitaciji, kako to da se bavim tom silom i čak projektiram antigravitacijsku letjelicu.
Ja govorim o gravifugalnoj sili, a ne antigravitaciji. Po svojim efektima ove su sile identične, ali se bitno razlikuju po načinu djelovanja, odnosno izazivanja tih efekata.
Način djelovanja hipotetske antigravitacije nije poznat, a niti samo djelovanje nije nedvojbeno utvrđeno, ili čak nije uočeno uopće.
Djelovanje gravifugalne sile poznato je već odavno a primjenju je se u astronautičkoj praksi već o 1957.
Ja samo pokazujem da se ona može primjeniti i drugačije, puno ekonomičnije i svrsishodnije za ljudske potrebe.
Gravifugalna sila neusporedivo je ekonomičnije od hipotetske antigravitacije, jer opada linearno od hvatišta svog izvora dok bi antigravitacija trebala opadati s kvadratom te udaljenosti.
Toliko,
Evo citata iz nekih mojih radova koji bacaju više i bolje svjetlo na taj problem:
No prije toga:
"Tek da zašećerim"
Svjetlost uopće ne postoji. To je iluzija koja nastaje titranjem prostora. Tama je nezatitrani, miran prostor.
Brzina
c nije brzina svjetlosti, nego
transferna konstanta vacuuma sposobnost vacuuma ili čistog prostora da uprvo tom brzinom i nijednom drugom može prenositi elektromagnetske titraje - zatitravati prostor. Zato je "brzina svjetlosti" konstantna, nepromjenjiva.
Ta je moja tvrdnja naišla na veliko odobravanje fizičara na engleskom govornom području.
Evo jedne reakcije:
http://www.greatdreams.com/grace/146/148supratest.htmlPrimjedba o simetriji.
Slažem se, ali simetrija ne mora uvijek biti prosta mehanička antislika ili antisila.
A o antigravitaciji:
Što je antigravitacija?
Najjednostavnije rečeno, to bi trebala biti nekakva sila koja bi se suprotstavljala gravitaciji, poništavala ju i omogućavala lebdenje tjelesa – levitaciju.
Za fizičare antigravitacija je besmislica, jer ne postoji takva masa koja bi mogla odbijati drugu masu, sprečavati rasprostiranje gravitacije, ili, poput Verneovog Cavorita, izolirati neko tijelo od njenog utjecaja. To se, po dosadašnjim spoznajama, ne može postići, niti pomoću tzv. antimaterije, a niti pomoću nekog polja.
Za SF pisce antigravitacija i levitacija su nešto što je toliko fantastično i toliko poželjno da se njeno ostvarenje i stavljanje u službu čovjeka smatra nemogućim, pa stoga, o tim stvarima, čak i ovi pisci nerado i rijetko pišu.
Za razne «izumitelje» antigravitacija je, isto kao i za konstruktore perpetuumobilea, mogućnost da se bez muke i rada, «na brzinu» proslave konstrukcijom nekakve antigravitacijske letjelice.
Meditativno levitiranje
Velik broj ljudi, čak i znanstvenika misli da se levitacija može ostvariti jedino meditacijom. Oni smatraju da je jedino duh toliko i tako suptilno moćan da može učiniti da tijelo lebdi. To je navodno čak i potvrđeno lebdenjem fra. Giuseppea iz Copertina, 15.st., sv. Svete Terezije Avilske, zatim levitiranjem Sri Aurobinda i brojnih drugih jogina. I danas ima mnogo ljudi koji se zdušno trude da ostvare levitaciju na neki takav, meditativni ili voljni način i smatraju da bi time postigli neko božansko stanje i božansku razinu postojanja. Na TV-u često možete vidjeti «jogine» i njihove učenike kako skakuću u sjedećem stavu i to proglašavaju lebdenjem.
No, ako, bez predrasuda i iluzija, razmislimo što bi se zapravo postiglo takvim meditativnim levitiranjem, vidjet ćemo slijedeće. Duh bi se osposobio da podiže i nosi fizički teret, tijelo u kojem prebiva, a i razne druge stvari. To je posao kojeg su nekad, davno obavljali robovi, konji i magarci, a danas dizalice, kamioni, vlakovi itd. Malo je vjerojatno, dakle, da bi ljudski duh, čak i kad bi postigao tu vrstu levitacije, bio zadovoljan svojim novim poslom i da bi to smatrao nekim božanskim postignućem. Toliko, ukratko o meditativnom levitiranju.Antigravitacijski uređaji
Jedno temeljno, vrlo često i bolno potvrđivano ljudsko iskustvo jest: da su tjelesne stvari teške i da padaju. Iskustvo težine i padanja toliko je puta potvrđeno da se nehotično identificira sa smislom i unutrašnjom logikom samih stvari. Padanje materijalnih stvari je naprosto nešto smisleno, logično, «normalno». Na toj premisi nastao je jedan vrlo interesantan, nesvjesni, ili, u najboljem slučaju, polusvjesni «zaključak», odnosno, točnije jedna fantastična misaona akrobacija:
ako je padanje nešto logično i smisleno, onda nešto što je besmisleno neće padati!!!!!????
Ta akrobacija postala je «teorijski», odnosno psihološki temelj za velik broj «antigravitacijskih uređaja» koje možete naći na internetu. Najpoznatiji «projekti» te vrste su oni T. T. Brown-a, J. Searl-a, de Palm-e, Modanesea, E. Podkletnov-a, Ning Li, R.L. Forward-a i brojnih drugih autora. Ima ih na tisuće. Zajednička im je karakteristika to da su unutarnja kretanja njihovih djelova i sile kojima raspolažu namjerno postavljene u potpuno, nesvrsishodan, nefunkcionalan ili ne-zakonit, apsurdan odnos. «Objašnjenja» koja prate projekte tih uređaja obično sugeriraju da je to nešto revolucionarno novo.
I ova se «objašnjenja» temelje na nesvjesnoj pretpostavci: da je ono što nema nikakve veze sa znanošću i prirodnim zakonima, samim tim apsolutno superiorno znanosti i produktima njene primjene.
Nije poznato da je ikada ijedan od tih uređaja doista levitirao. Doduše, svojevremeno je J. Searl tvrdio da je izradio jedan vrlo veliki takav uređaj, ali ga nije mogao prikazati javnosti, jer mu je «pobjegao u svemir», a za gradnju novog uređaja nije mu više dostajalo novca. Tako je, eto, čovječanstvo, zbog tog njegovog peha, ostalo bez jednog dragocjenog svjedočanstva.
Zbog ovakvog - s jedne strane raspamećenog , a s druge šarlatanskog pristupa problemu «antigravitacije» - ta je problematika izišla na vrlo loš glas, tako da velika većina stručnjaka unaprijed osuđuje svaki pokušaj rješavanja tog problema kao nekakvo ludilo, ili kao šarlatanstvo. Takav stav je razumljiv, a može se reći i opravdan, ali on stvarno pogađa jedino one ozbiljne, uistinu kreativne i revolucionarne znanstvene radove kao što je ovaj. Odatle nevolje i odbijanja s kojima se on već godinama susreće. Racionalna, znanstvena kritika raznih ludorija pod firmom antigravitacijskih strojeva ili letjelica neće naškoditi ludama ni šarlatanima. Ludama neće naškoditi, niti će ih opametiti, jer se njima ne može ukazati na to da su ludi, a šarlatani takvu kritiku iskorištavaju kao povod za kontrakritiku – da su «službeni znanstvenici» i «službena znanost» nekreativni, rigidni, glupi, uskogledni... - i tom kontrakritikom dobijaju željeni publicitet i podršku onog ne-znanstvenog dijela javnosti, koji se nimalo ne razumije u stvari koje podržava i u koje vjeruje. A da stvar bude još gora, taj dio javnosti obožava upravo ono što ne može razumjeti, i zbog te svoje malodušnosti najćešće baš razne besmislice nakićene znanstvenim terminima smatra nečim revolucionarnm. Ono što je jasno i logično, za ovu je vrstu ljudi sasvim bezvrijedno.
Levitacija - paradoks nad paradoksima!
Već sam rekao kako je općeprihvaćeno mišljenje da je sve što je tjelesno ujedno i teško te da neumitno pada, i da to pravilo, poput neke unutrašnje logike samih stvari važi za cijeli materijalni svemir. Ogledajmo je li to doista tako.
Astronauti, npr. i njihovi svemirski brodovi lebde u odnosu na Zemlju. Mjesec također lebdi u odnosu na Zemlju. Zemlja lebdi u odnosu na Sunce. Sunce lebdi u odnosu na druge zvijezde i središte galaksije. Atomi lebde jedni u odnosu na druge. Elektroni lebde u odnosu na atomske jezgre, nukleoni, jedni u odnosu na druge i tako do u beskraj.
Cijeli svemir lebdi u samom sebi.Stanje lebdenja, a ne težina i padanje, trebalo bi biti naše pravo iskustvo, osnovano na znanosti i mišljenju. Naše stvarno iskustvo pak - iskustvo težine i padanja – zasnovano je na osjetima i stečeno u jednom vrlo uskom pojasu svemira gdje se - slučajnim stjecajem specifičnih okolnosti, stvari doista - našim osjetilima, doimaju kao teške i padaju. Mi smo to naše, bitno neadekvatno i nepotpuno iskustvo generalizirali i aplicirali na cijeli svemir. To je bila fatalna pogreška, jer svemir doista nema težine, a da ne lebdi u samom sebi ne bi mogao niti opstati.
Eto, dakle, ljudi već stoljećima bezuspješno tragaju za barem jednim pouzdanim, nedvojbenim slučajem levitacije, a ne primjećuju da se ona stalno zbiva posvuda oko njih!!!???
Zar to nije paradoks nad paradoksima!?
Ono sveopće levitiranje o kojem je gore bilo riječi ne temelji se na antigravitaciji, nego na gravifugalnoj sili. Gravifugalna sila je reakcija na djelovanje gravipetalne sile, a gravipetalna sila je ustvari gravitacija koja djeluje kao centripetalna sila. Gravifugalna sila, po Zakonu akcije i reakcije, uvijek je jednaka gravipetalnoj i uvijek djeluje u smjeru suprotnom od gravipetalne, tj. od gravitacije, i zato ju poništava. (Newton 3.)
Astronauti, koji kruže oko Zemlje brzinom od oko 7,9 km/sec., lebde zbog toga što razvijaju gravifugalnu silu koja je jednaka gravipetalnoj. (gravitaciji). (Tzv. «obični ljudi» misle da oni lebde zato što «tamo gore» nema gravitacije.) Geostacionarni sateliti također lebde iznad određene točke na ekvatoru zahvaljujući gravifugalnoj sili koja proizlazi iz njihovog kruženja oko Zemlje – brzinom od oko 3.05km/sec. (Kutna brzina njihovog kruženja jednaka je Zemljinoj.) Mjesečeva brzina kruženja je svega 1,002km/sec., no gravifugalna sila koju on razvija dovoljno je velika da neutralizira Zemljinu gravitaciju i omogućuje mu lebdenje. Zemlja lebdi u odnosu na Sunce, također na osnovu gravifugalne sile koja proizlazi iz njenog kretanja oko Sunca. - brzinom od 30km/sec. itd. itd.
Cijeli svemir je u nekoj vrsti kružnog kretanja, a njegovo lebdenje u samom sebi zasniva se na ravnoteži gravifugalnih i gravipetalnih sila. Kad bi prevladala gravipetalna, svemir bi se urušio u sebe, a kad bi prevladala gravifugalna on bi se raspao i razletio kao disk koji se prebrzo vrti.
Ali, ogledajmo nešto drugo što je od praktične, odnosno tehnološke važnosti za čovjeka.
Gravifugalna letjelica:
Više na:
http://www.petar-bosnic-petrus.com/Zahvaljujem se i na ostalim zanimljivim primjedbama i mišljenjima ali ne mogu ih komentirati jer moram dati mjesta i ostalim sugovornicim
14.12.2019. 03:44:44
