SF tim
* 16.09.2019. 11:06:46
napredna pretraga  
Dobro došli, Gost. Molimo vas prijavite se ili se registrujte.
Da niste izgubili svoj aktivacioni e-mail?

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i dužinom sesije
Vesti: Fan forum SF fanova. Smile
 
  Portal   Forum   Pomoć Pretraga Igre Prijavljivanje Registracija  
Stranice: 1 [2] 3 4 5   Idi dole
  Štampaj  
Autor Tema: Antigravitacija  (Pročitano 44018 puta)
0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
MasterYoda
Jedi Council Member

predsednik


Poruke: 4.365
Ugled: +32/-5
Starost: 64
Lokacija: Very Far Away from Anywhere Else
Pol: Muškarac
Van mreže


« Odgovor #15 poslato: 14.04.2008. 12:25:49 »

Antičestice se mogu držati u vakumu, u magnetnom polju. Inače, dodir čestice i antičestice dovodi do anihilacije tj pretvaranja kompletne mase u energiju po onoj Ajnštajnovoj E=m*c2 gdje je c brzina svjetlosti.
Garwor ne misli na tu vrstu antičestice poznatu kao antimaterija.

U pitanju je razmatranje suštine gravitacije - šta je gravitacija i kako se širi njen uticaj, i ideja da se gravitacija ispoljava kroz posebnu vrstu čestica zvanih gravitoni. A ako oni postoje (što nije dokazano) trebalo bi da postoje i antigravitoni kao njihova suprotnost. Nahvataj dovoljno antigravitona u neki rezervoar i eto ti antigravitacije LaughingLaughing
Sačuvana

Čovek se ne bori s rupom iskopanom na pogrešnom mestu, nego s budalama koje su je iskopale. Rupu jednostavno zatrpava.
MasterYoda
Jedi Council Member

predsednik


Poruke: 4.365
Ugled: +32/-5
Starost: 64
Lokacija: Very Far Away from Anywhere Else
Pol: Muškarac
Van mreže


« Odgovor #16 poslato: 14.04.2008. 12:27:49 »

Samo, ako postoje gravitoni i antigravitoni, ovi drugi morali su se davno razbježati na sve strane, bježeći iz našeg svemira  grrr Teoretski je moguće da su se neke količine zadržale negdje u našem svemiru, uhvaćene u nekoj vrsti ekvilibrijuma na mjestima gdje se potiru sve gravitacione sile.

Pitanje: da li se antigravitoni međusobno privlače?

Jedino da pronađemo način da ih vještački pravimo  Mr. Green
« Poslednja izmena: 14.04.2008. 12:30:17 od MasterYoda » Sačuvana

Čovek se ne bori s rupom iskopanom na pogrešnom mestu, nego s budalama koje su je iskopale. Rupu jednostavno zatrpava.
Izitpajn
Registrovani

član posade


Poruke: 119
Ugled: +2/-0
Starost: 45
Lokacija: Sesvete Republjik
Pol: Muškarac
Van mreže


« Odgovor #17 poslato: 14.04.2008. 13:02:14 »

Trebalo bi da su na početku postojale i čestice i antičestice pa su na kraju ostale samo ove naše ... Kao - ima ponešto zaostalih negde tamo daleko.
Nema. Teorija kaže da su se nekoliko mikrosekundi nakon Velikog Praska, kad je još bilo dovoljno energije u prostoru, mali broj "antiprotona" se spontano raspao, otprilike jedan od milijardu (zapravo, raspadali su se i protoni i antiprotoni, ali se zbog statistike i vjerojatnosti jednih raspalo više nego drugih). Oni koji su ostali su se međusobno poništili, a od ostatka je nastalo "materijalni dio" materije.
Sačuvana

slon
Registrovani

oficir


Poruke: 179
Ugled: +3/-0
Starost: 43
Lokacija: Zenica
Pol: Muškarac
Van mreže


« Odgovor #18 poslato: 14.04.2008. 14:25:53 »

Ma ako se ta antigravitacija savlada ja moram da mijenjam posao. Prekvalifikujem se u montazera antigravitacionih liftova.  Laughing  To mi nekako najjednostavnije izgleda: Sastavim kabinu i ucvrstim sipke da ga vjetar ne oduva i uzmem dnevnicu.  Laughing
Sačuvana

«slon, created by nature.»
Glorija
Superbaba

predsednik


Poruke: 5.990
Ugled: +60/-2
Lokacija: Smederevo
Pol: Žena
Van mreže


« Odgovor #19 poslato: 22.04.2008. 20:25:18 »

 Crying or Very sad Sad se setih da mene hvata vrtoglavica i kad se popnem na stolicu ... Crying or Very sad

Može za mene jedan lift ili brod bez prozora ?
Sačuvana

Bog čuva budale !
petrus b
Registrovani
stažista


Poruke: 56
Ugled: +0/-1
Van mreže


« Odgovor #20 poslato: 07.05.2008. 19:43:32 »

Evo i ja, pacijent, sam se uključio u diskusiju.
Najprije da kažem da mi je čast što me citirate, ali bih također da izrazim i žaljenje što niste više disciplinirani i usredsređeni na samu temu antigravitacije. Znam da vam je do opuštanja i zabave. Ali ova tema može biti značajna za vas, a i nije tako teška za razumijevanje.

No da vas ne bih davio sa svojom diskusijom, evo jednog jako jednostavnog uvoda u antigravitaciju.

Professor  Petar Bosnic Petrus
ANTIGRAVITACIJA i GRAVIFUGALNA LEVITACIJA 2
2. ANTIGRAVITACIJA
Osnova za diskusije i polemike
Da li je moguće proizvesti antigravitacijsku silu, levitirati ili se osloboditi gravitacije? To je pitanje koje već više stoljeća muči ne-znanstveni, a pomalo i znanstveni svijet. Evo nekoliko sažetih pogleda na tu problematiku, koji su se iskristalizirali tokom mog istraživanja ovog, uglavnom ne-znanstvenog, područja ljudskog interesa.
Što je antigravitacija?
Najjednostavnije rečeno, to bi trebala biti nekakva sila koja bi se suprotstavljala gravitaciji, poništavala ju i omogućavala lebdenje tjelesa – levitaciju.
Za fizičare antigravitacija je besmislica, jer ne postoji takva masa koja bi mogla odbijati drugu masu, sprečavati rasprostiranje gravitacije, ili, poput Verneovog Cavorita, izolirati neko tijelo od njenog utjecaja. To se, po dosadašnjim spoznajama, ne može postići, niti pomoću tzv. antimaterije, a niti pomoću nekog polja.
Za SF pisce antigravitacija i levitacija su nešto što je toliko fantastično i toliko poželjno da se njeno ostvarenje i stavljanje u službu čovjeka smatra nemogućim, pa stoga, o tim stvarima, čak i ovi pisci nerado i rijetko pišu.
Za razne «izumitelje» antigravitacija je, isto kao i za konstruktore perpetuumobilea, mogućnost da se bez muke i rada, «na brzinu» proslave konstrukcijom nekakve antigravitacijske letjelice.
Meditativno levitiranje
Velik broj ljudi, čak i znanstvenika misli da se levitacija može ostvariti jedino meditacijom. Oni smatraju da je jedino duh toliko i tako suptilno moćan da može učiniti da tijelo lebdi. To je navodno čak i potvrđeno lebdenjem fra. Giuseppea iz Copertina, 15.st., sv. Svete Terezije Avilske, zatim levitiranjem Sri Aurobinda i brojnih drugih jogina. I danas ima mnogo ljudi koji se zdušno trude da ostvare levitaciju na neki takav, meditativni ili voljni način i smatraju da bi time postigli neko božansko stanje i božansku razinu postojanja. Na TV-u često možete vidjeti «jogine» i njihove učenike kako skakuću u sjedećem stavu i to proglašavaju lebdenjem.
No, ako, bez predrasuda i iluzija, razmislimo što bi se zapravo postiglo takvim meditativnim levitiranjem, vidjet ćemo slijedeće. Duh bi se osposobio da podiže i nosi fizički teret, tijelo u kojem prebiva, a i razne druge stvari. To je posao kojeg su nekad, davno obavljali robovi, konji i magarci, a danas dizalice, kamioni, vlakovi itd. Malo je vjerojatno, dakle, da bi ljudski duh, čak i kad bi postigao tu vrstu levitacije, bio zadovoljan svojim novim poslom i da bi to smatrao nekim božanskim postignućem. Toliko, ukratko o meditativnom levitiranju.
Antigravitacijski uređaji
Jedno temeljno, vrlo često i bolno potvrđivano ljudsko iskustvo jest: da su tjelesne stvari teške i da padaju. Iskustvo težine i padanja toliko je puta potvrđeno da se nehotično identificira sa smislom i unutrašnjom logikom samih stvari. Padanje materijalnih stvari je naprosto nešto smisleno, logično, «normalno». Na toj premisi nastao je jedan vrlo interesantan, nesvjesni, ili, u najboljem slučaju, polusvjesni «zaključak», odnosno, točnije jedna fantastična misaona akrobacija:
ako je padanje nešto logično i smisleno, onda nešto što je besmisleno neće padati!!!!!????
Ta akrobacija postala je «teorijski», odnosno psihološki temelj za velik broj «antigravitacijskih uređaja» koje možete naći na internetu. Najpoznatiji «projekti» te vrste su oni T. T. Brown-a, J. Searl-a, de Palm-e, Modanesea, E. Podkletnov-a, Ning Li, R.L. Forward-a i brojnih drugih autora. Ima ih na tisuće. Zajednička im je karakteristika to da su unutarnja kretanja njihovih djelova i sile kojima raspolažu namjerno postavljene u potpuno, nesvrsishodan, nefunkcionalan ili ne-zakonit, apsurdan odnos. «Objašnjenja» koja prate projekte tih uređaja obično sugeriraju da je to nešto revolucionarno novo.
I ova se «objašnjenja» temelje na nesvjesnoj pretpostavci: da je ono što nema nikakve veze sa znanošću i prirodnim zakonima, samim tim apsolutno superiorno znanosti i produktima njene primjene.
Nije poznato da je ikada ijedan od tih uređaja doista levitirao. Doduše, svojevremeno je J. Searl tvrdio da je izradio jedan vrlo veliki takav uređaj, ali ga nije mogao prikazati javnosti, jer mu je «pobjegao u svemir», a za gradnju novog uređaja nije mu više dostajalo novca. Tako je, eto, čovječanstvo, zbog tog njegovog peha, ostalo bez jednog dragocjenog svjedočanstva.
No, evo i nekoliko ohrabrujućih i utješnih riječi. NASA već duže vremena troši značajne novce na eksperimentiranje s uređajem E. Podkletnova...!!!??? ???!!!
Ali tu je nešto još bolje! Upravo je nedavno 1. Novembra, 2005. god. patentni ured USA izdao patent Borisu Volfsonu za «izum» koji nije ništa manje nego perpetuumobile, i antigravitacijska letjelica.
Šta kažete na to, a ...!!!!!????
Ono što ne mogu geniji, mogu činovnici patentnog ureda!!!
Kritika i kontrakritika
Zbog ovakvog - s jedne strane raspamećenog , a s druge šarlatanskog pristupa problemu «antigravitacije» - ta je problematika izišla na vrlo loš glas, tako da velika većina stručnjaka unaprijed osuđuje svaki pokušaj rješavanja tog problema kao nekakvo ludilo, ili kao šarlatanstvo. Takav stav je razumljiv, a može se reći i opravdan, ali on stvarno pogađa jedino one ozbiljne, uistinu kreativne i revolucionarne znanstvene radove kao što je ovaj. Odatle nevolje i odbijanja s kojima se on već godinama susreće. Racionalna, znanstvena kritika raznih ludorija pod firmom antigravitacijskih strojeva ili letjelica neće naškoditi ludama ni šarlatanima. Ludama neće naškoditi, niti će ih opametiti, jer se njima ne može ukazati na to da su ludi, a šarlatani takvu kritiku iskorištavaju kao povod za kontrakritiku – da su «službeni znanstvenici» i «službena znanost» nekreativni, rigidni, glupi, uskogledni... - i tom kontrakritikom dobijaju željeni publicitet i podršku onog ne-znanstvenog dijela javnosti, koji se nimalo ne razumije u stvari koje podržava i u koje vjeruje. A da stvar bude još gora, taj dio javnosti obožava upravo ono što ne može razumjeti, i zbog te svoje malodušnosti najćešće baš razne besmislice nakićene znanstvenim terminima smatra nečim revolucionarnm. Ono što je jasno i logično, za ovu je vrstu ljudi sasvim bezvrijedno.
Levitacija - paradoks nad paradoksima!
Već sam rekao kako je općeprihvaćeno mišljenje da je sve što je tjelesno ujedno i teško te da neumitno pada, i da to pravilo, poput neke unutrašnje logike samih stvari važi za cijeli materijalni svemir. Ogledajmo je li to doista tako.
Astronauti, npr. i njihovi svemirski brodovi lebde u odnosu na Zemlju. Mjesec također lebdi u odnosu na Zemlju. Zemlja lebdi u odnosu na Sunce. Sunce lebdi u odnosu na druge zvijezde i središte galaksije. Atomi lebde jedni u odnosu na druge. Elektroni lebde u odnosu na atomske jezgre, nukleoni, jedni u odnosu na druge i tako do u beskraj.
Cijeli svemir lebdi u samom sebi.
Stanje lebdenja, a ne težina i padanje, trebalo bi biti naše pravo iskustvo, osnovano na znanosti i mišljenju. Naše stvarno iskustvo pak - iskustvo težine i padanja – zasnovano je na osjetima i stečeno u jednom vrlo uskom pojasu svemira gdje se - slučajnim stjecajem specifičnih okolnosti, stvari doista - našim osjetilima, doimaju kao teške i padaju. Mi smo to naše, bitno neadekvatno i nepotpuno iskustvo generalizirali i aplicirali na cijeli svemir. To je bila fatalna pogreška, jer svemir doista nema težine, a da ne lebdi u samom sebi ne bi mogao niti opstati.
Eto, dakle, ljudi već stoljećima bezuspješno tragaju za barem jednim pouzdanim, nedvojbenim slučajem levitacije, a ne primjećuju da se ona stalno zbiva posvuda oko njih!!!???
Zar to nije paradoks nad paradoksima!?
Što je istina?
Opreka levitacije i težine vrlo je slična Kopernikovoj dilemi o tome: da li se Sunce i zvijezde okreću oko Zemlje (od istoka prema zapadu) ili je to samo privid koji nastaje rotacijom Zemlje oko svoje osi – prema istoku. Za naša osjetila, Sunce i zvijezde zaista se okreću oko Zemlje. Za razum, pak, odnosno mišljenje, to je privid uzrokovan Zemljinom rotacijom.
Budući da istina nije «adequatio sensus et rei» – podudaranje osjeta sa stvarima, nego, «adequatio intelectus et rei» –- podudaranje mišljenja sa stvarima – Aristotel - istina je da Zemlja rotira i da su ona nebeska tijela i svjetlila nepomična, kao i to da mi lebdimo čak i dok stojimo na zemlji ili dok se udobno zavaljeni odmaramo u fotelji.(vidi R. Boškovića: Teoria prirodne filozofije – asimptotsko povećavanje repulzivnih sila, ili pak nešto konkretnije: problemi fuzije – dodirivanje i spajanje dviju materijalnih čestica izuzetno je teško postići i rezultira termonuklearnom reakcijom)
Jasno, s takvom vrstom lebdenja ne može se ništa postići, pa nas ona toliko i ne zanima. Zanima nas ono što ima praktičnu važnost za čovjeka, a to je samo ona vrsta lebdenja ili levitacije s kojom čovjek može izvesti neki potreban i koristan učinak, rad. Zahvaljujući upravo toj njenoj praktičnoj važnosti, ova vrsta levitacije ima i teorijsku važnost.
Rotacija Zemlje i naše levitiranje imaju i neke relativističke implikacije, ali ni to nije od našeg interesa, pored ostalog i zbog toga što neki relevantni elementi relativističke teorije počivaju na senzualističkom odnosu prema stvarnosti kojeg smo gore već odbacili kao neistinit.
Gravifugalna sila
Ono sveopće levitiranje o kojem je gore bilo riječi ne temelji se na antigravitaciji, nego na gravifugalnoj sili. Gravifugalna sila je reakcija na djelovanje gravipetalne sile, a gravipetalna sila je ustvari gravitacija koja djeluje kao centripetalna sila. Gravifugalna sila, po Zakonu akcije i reakcije, uvijek je jednaka gravipetalnoj i uvijek djeluje u smjeru suprotnom od gravipetalne, tj. od gravitacije, i zato ju poništava. (Newton 3.)
Astronauti, koji kruže oko Zemlje brzinom od oko 7,9 km/sec., lebde zbog toga što razvijaju gravifugalnu silu koja je jednaka gravipetalnoj. (gravitaciji). (Tzv. «obični ljudi» misle da oni lebde zato što «tamo gore» nema gravitacije.) Geostacionarni sateliti također lebde iznad određene točke na ekvatoru zahvaljujući gravifugalnoj sili koja proizlazi iz njihovog kruženja oko Zemlje – brzinom od oko 3.05km/sec. (Kutna brzina njihovog kruženja jednaka je Zemljinoj.) Mjesečeva brzina kruženja je svega 1,002km/sec., no gravifugalna sila koju on razvija dovoljno je velika da neutralizira Zemljinu gravitaciju i omogućuje mu lebdenje. Zemlja lebdi u odnosu na Sunce, također na osnovu gravifugalne sile koja proizlazi iz njenog kretanja oko Sunca. - brzinom od 30km/sec. itd. itd.
Cijeli svemir je u nekoj vrsti kružnog kretanja, a njegovo lebdenje zasniva se na ravnoteži gravifugalnih i gravipetalnih sila. Kad bi prevladala gravipetalna, svemir bi se urušio u sebe, a kad bi prevladala gravifugalna on bi se raspao i razletio kao disk koji se prebrzo vrti.
Ali, ogledajmo nešto drugo što je od praktične, odnosno tehnološke važnosti za čovjeka.
Teorijska osnova gravifugalne letjelice
Brzina Zemljine rotacije na ekvatoru je 464m/sec. To razvija gravifugalnu akceleraciju od 0,034m/sec.2 , pa stvari na ekvatoru gube na težini 0,34%. Na geo. šir. 450 gdje je brzina Zemlje 338m/sec., manja je i gravifugalna sila, pa stvari gube na težini 0,17%. Na geo. Šir. 70 0, gdje je brzina Zemlje još manja predmeti gube samo 0,035% od svoje težine Na polu je linearna brzina Zemlje jednaka nuli pa je i gravifugalna sila jednaka nuli. Tu stvari ne gube ništa od svoje težine. Spomenute vrijednosti naveo sam zato što su potvrđene brojnim gravimetrijskom mjerenjima i mogu se naći u udžbenicima za geofiziku. Ovdje je presudno važna činjenica to: da predmeti gube od svoje težine i izvan ravnine rotacije, što znači da gravifugalna sila djeluje i izvan ravnine rotacije.
Ta je činjenica važna zato što pokazuje da je moguće izgraditi gravifugalnu letjelicu. Za potrebe razjašnjavanja ovih pojava, možemo pretpostaviti da je svaka paralela na Zemlji zapravo jedan čvrsti prsten kojem možemo mjenjati brzinu. S promjenom brzine, v, mjenjat će se i veličina gravifugalne sile. Fgf = mv2/R.. (Gdje je m promatrana masa, v njena linearna brzina a R radiusvektor, udaljenost od središta Zemlje. No pretpostavimo npr. samo to da na sjevernom polu imamo jedan masivni i čvrsti prsten radiusa 10 m, čija bi os rotacije bila identična, tj. koaksijalna sa Zemljinom osi. Ako bi taj prsten ubrzali na brzinu od 7,9km/sec., on bi izgubio svu svoju težinu i lebdio bi. No, takav prsten ne bi levitirao samo na polovima, nego i bilo gdje na Zemlji, samo ako bi rotirao brzinom 7,9km/sec. A ako bi smo mu mogli dati i veću brzinu, on bi mogao nositi kućište i neki teret. Teorijske i eksperimentalne dokaze za to možete naći na stranici:
ANTIGRAVITACIJA i GRAVIFUGALNA LEVITACIJA   3
Pored toga pogledajte i rezultate u promjeni težine vrlo brzih giroskopa. To su vrlo konkretni eksperimentalni dokazi.Dobivene vrijednosti u skladu su sa jednadžbama za veličinu gravifugalne sile, ali su ,nažalost,vrlo su male, pa se objašnjavaju kao greške pri mjerenju. Pored toga, prije nastanka teorije gravifugalne sile, nije postojao nikakav znanstveno-matematički aparat na osnovu kojeg bi se protumačili ti rezultati, pa se pribjegavalo hipotezi o vrtložnim magnetskim poljima, što je neka vrsta SF-a. Najčišće rezultate postigao je team Hidea Hayasake, na državnom sveučilištu u Tokiu. Najveća brzina njegovih giroskopa bila je cca 30 m/sec. a smanjenje gravitacijskog ubrzanja, Δg, po jednadžbi: Δg = v2/R iznosilo je cca 0,0001428m/sec2 –. No. ove bi eksperimente trebalo ponoviti sa daleko bržim giroskopima nego što su bili oni s kojima su izvedeni dosadašnji eksperimenti, jer brzina mase giroskopa presudno je važna. Jednadžba za veličinu gravifugalne sile koja smanjuje težinu giroskopa ili njegovo ubrzanje pri slobodnom padu je: Fgf = mv2/R. Gdje je m masa giroskopa, v je prosječna brzina njegove mase, a R udaljenost giroskopa od središta Zemlje, tj. hvatišta gravipetalne sile. Ta udaljenost iznosi u prosjeku cca 6 367 657m.
Najmanje skupa i apsolutno neprijeporna potvrda teorije gravifugalne sile dobila bi se ponavljanjem tih eksperimenata ali s boljim tj. bržim giroskopima. Zbog što veće prosječne brzine mase giroskopa, najbolje bi bilo da on bude prstenastog oblika i bez osovine, (vidi sliku 9 - internet), a izrađen od ugljičnih vlakana koja mogu izdržati daleko veće brzine nego najćvršći čelici - do 1300m/sec. Prije se eksperimentiralo sa giroskopima od aluminija ili bronce kod kojih je veći dio njihove mase bio koncentriran oko osovine čija je brzina nužno jednaka nuli ilije pak blizu nje!!?? Dobro građen prsten od ugljičnih vlakana, pri maksimalnoj brzini od 1300m/sec. smanjio bi vlastito gravitacijsko ubrzanje za 0,2654m/sec2 , odnosno, svoju težinu za 2,654%  To bi se moglo smatrati neprijepornom potvrdom ispravnosti teorije o gravifugalnoj sili i neprijepornim dokazom o mogućnosti izrade i korištenja gravifugalne letjelice.
Gravifugalna letjelica
To je,eto, riješenje za neku buduću «antigravitacijsku», tj., točnije gravifugalnu letjelicu, jer letjelica može lebdjeti na osnovu jednog čvrstog prstena koji velikom brzinom rotira duž njenog najšireg oboda (Vidi sliku). Do sada nije bilo mogućnosti za izgradnju takve letjelice iz tri razloga:
1. zbog zablude da je gravifugalna sila samo derivat geocentrifugalne, čija bi veličina stoga uvijek - bez obzira na brzinu – trebala biti jednaka nuli.
2. Zbog brzoplete i neprovjerene pretpostavke da se gravifugalana i gravipetalna sila, isto kao i kod rotacije čvrstog tijela, povećavaju proporcionalno s brzinom rotacije.
Stvar je tu međutim obrnuta. Kod svih slučajeva rotacije u kojima neka od fundamentalnih sila (gravitacija, elektricitet, magnetizam ili nuklearna sila) ima funkciju centripetalne sile, s povećanjem brzine rotacije povećava se radius rotirajuće mase, a same privlačne sile se ne povećavaju, nego smanjuju. Veličina centripetalnih i centrifugalnih sila u ovim je slučajevima obrnuto proporcionalna brzini rotacije. Prema jednadžbi: Fgf = GMm/R2 - mv2/R, s povećavanjem brzine, v, gravifugalna sila, Fgf se ne povećava, nego opada, a poveća se radius R po kojem masa m kruži oko središta Zemlje. No, budući da opada gravifugalna sila, opada i gravipetalna, jer te dvije sile ni u kom slučaju ne mogu biti nejednake (Newton 3.). Kad ne bi bilo tako kako sam rekao nikada ne bi mogao biti lansiran niti jedan umjetni satelit, niti bi oni pri brzini od 7,9 km/sec. bili u bestežinskom stanju u odnosu na Zemlju.
Ovo su važne znanstvene činjenice koje se zbog brzopletosti i površnosti lako previđaju, pa bih, prije nego navedem onaj treći razlog, dao bih još jednu ilustraciju toga kako one određuju ponašanje māsa u slučajevima koje promatramo.
Kad nekom umjetnom satelitu, npr. hoćemo povećati visinu, tj, radius, rotacije oko Zemlje, R, onda to činimo povećavanjem njegove brzine, v. S povećavanjem veličine radiusa R eksponencijalno opada veličina fundamentalne sile (gravitacije, odnosno gravipetalne sile) koja omogućuje rotaciju kontinuiranim mjenjanjem smjera kretanja satelita, tj. skretanjem na kružnu putanju. Opadanje gravipetalne sile uzrokuje i opadanje gravifugalne. (Newton 3)
Cjelovita jednadžba za veličinu gravifugalne sile, izražena u terminima i veličinama klasične mehanike glasi: Fgf = GMm/R2 – mv2/R G je gravitacijska konstanta; M je masa nebeskog tijela; m je promatrana masa (masa prstena). Ostale simbole već smo definirali. Ta je jednadžba istovremeno i jednadžba za veličinu gravipetalne sile, Fgp, jer su gravifugalna i gravipetalna sila uvijek jednake.1
Newtonova jednadžba za veličinu gravitacijske sile kojom se privlače nebeska tijela: Fgf = GMm/R2 savršeno je točna, ali ona može važiti samo hipotetski, - u svemiru u kojem nebeska tijela uopće ne bi kružila jedna oko drugih. U stvarnom svemiru, međutim, gdje se sve vrti, veličina njihove gravitacijske, tj. preciznije, gravipetalne sile mora se izračunavati po već navedenoj jednadžbi: Fgp = GMm/R2 – mv2/R, ili, što je isto: Fgf = GMm/R2 – mv2/R. Rezultat ove jednadžbe uvijek je jednak nuli, što znači da su centripetalne i centrifugalne sile među nebeskim tijelima ujednačene, tj. da su njihove mase - jedne u odnosu na druge - u bestežinskom stanju.
3: Treći razlog zbog kojeg do sada nije bilo moguće izraditi gravifugalnu letjelicu jest to što sve do nedavnog otkrića nano-cijevi nije bilo materijala koji bi izdržao tako velike rotacijske brzine što omogućuju levitaciju i elevaciju.
Gravifugalne letjelice s mehaničkim i kvantnim prstenom
Uskoro, kad i ako nano-cijevi postanu jeftinije, moći će se graditi komercijalne letjelice sa dva tipa prstena: mehaničkim i kvantnim. Pogonska energija za ubrzavanje prstena bit će električna energija. Za dizanje letjelice odnosno ubrzavanje prstena, praznit će se električni akumulatori i pretvarati u kinetičku energiju prstena. Za spuštanje letjelice, prsten će se morati usporavati a njegova kinetička energija pretvarat će se natrag u električnu i vraćati u akumulatore. (Kod letjelice s kvantnim prstenom povećavat će se ili samnjivati samo «količina svjetlosti» u toroidnom tubusu, a njena brzina ostajat će uvijek ista, c.)
Jedna letjelica moći će se najmanje desetak puta u toku dana vinuti do orbite i vratiti natrag uz troškove koji bi bili zanemarivo mali. Ništa veći ne bi bili niti transportni troškovi posjeta nekim drugim nebeskim tijelima – Mjesecu ili planetima.
« Poslednja izmena: 11.05.2008. 19:11:50 od petrus b » Sačuvana
petrus b
Registrovani
stažista


Poruke: 56
Ugled: +0/-1
Van mreže


« Odgovor #21 poslato: 07.05.2008. 19:55:54 »

Evo još nešto. dugo je ali nije dosadno

Professor  Petar Bosnic Petrus


Kod rasprave o fenomenu levitacije možda je najvažnije istaknuti da su postignuti svi uistinu poželjni njeni vidovi, i to ne na osnovu neke slučajnosti, ili nekakvog posebno rijetkog dara, nego na osnovu općepoznatih i široko primjenjenih znanstveno-tehnoloških metoda. I ne samo to. Niže u članku pokazat ću da je levitacija bila način opstanka univerzuma već davno prije nego se čovjek pojavio na kozmičkoj pozornici.

Ipak, usprkos svemu tome, današnji ljudi - među kojima gotovo da i nema onih koji, posredstvom TV-a, nisu već više puta vidjeli najzbiljskije levitiranje ljudi – usprkos svemu tome, dakle, ti današnji ljudi doživljavaju levitaciju kao nešto fantastično, nemoguće ili gotovo nemoguće i pitaju se: da li ju je moguće ostvariti; da li je ona ikada bila ostvarena, te da li će budućnost donijeti njeno ostvarenje itd!!!???
Čak i nakon nekog ovakvog članka koji budi svijest o njoj, objašnjava ju, i nakon diskusije o njoj, odnos prema fenomenu levitacije ostaje isti!!!???

Nije, dakle, nikakav problem objasniti samu levitaciju, nego okloniti tu psihološku ili kulturološku barijeru , koja sprečava da ju vidimo, odnosno postanemo svjesni njene realnosti.

'''Levitacija uopće'''

Levitacija je pojava kad neko tijelo ne reagira na djelovanje privlačne sile u čijem je polju smješteno. Otsutnost nužne reakcije – pojave padanja, tj. akceleracije ka hvatištu privlačne sile, ili pak pojave težine – otsutnost, dakle, takve reakcije, tj. levitacija, koliko je poznato, može biti uzrukovana istovremenim djelovanjem neke repulzivne, odbojne sile ili pak specifičnim (orbitalnim) kretanjem levittirajućeg tijela u polju privlačne sile.

Nasuprot ovom, znanstveno-fizikalnom poimanju levitacije, ima mišljenja da i nekakva duhovna snaga može uzrokovati levitaciju. No o tome će više govora biti kasnije.

Levitacija ili lebdenje uvijek je lebdenje u odnosu na nešto: nekakvo polje, čvrstu podlogu, čvrstu površinu Zemlje, masu ili površinu nekog drugog nebeskog tijela. Može se govoriti o prirodnoj levitaciji, a i o onoj koja je nastala iz ljudskog umijeća i koristi se na razne načine u tehnologiji.

'''Stvarna i prividna levitacija'''

Treba razlikovati stvarnu i prividnu levitaciju. Stvarna levitacija ustvari je trajno bestežinsko stanje – stanje u kojem tijela gube težinu. Slučajevi, pak, u kojima tijela, za vrijeme levitiranja, ne gube težinu spadaju u područje prividne levitacije.

'''Vidovi prividne levitacije'''

Tu spadaju magnetska i dijamagnetska levitacija, elektrostatska, aerodinamička i još neke druge. U tim slučajevima lebdenje se postiže odbijanjem istoimenih magnetskih polova ili istoimenog električnog naboja, ili pak odupiranjem o zrak. No u svim tim slučajevima, tijela koja lebde, (preko nevidljivog i neopipljivog medija - magnetskog ili električnog polja ili pak zraka) svom svojom težinom pritišću podlogu iznad koje lebde. Ove vrste levitacije efikasne su i ekonomične samo na vrlo malim udaljenostima – udaljenostima od nekoliko milimetara do nekoliko decimetara.

Prividna levitacija je vrlo korisna u tehnologiji. Koristi se za magnetske ležajeve, superbrze, maglev vlakove, hoverkrafte itd.

No, ovdje treba skrenuti pažnju na još jednu stvar. Svi vidovi prividne levitacije dijele se na dvije vrste: 1. levitaciju za čije je održanje potrebno trošiti energiju, i 2., onu za čije održanje nije potrebno trošiti nikakvu energiju. U prvu vrstu spada lebdenje helikoptera i howerkrafta, i druga, slična, a u onu drugu lebdenje bazirano na odbojnim silama što proizlaze is magnetskih ili elektrostatskih polja. Ova druga vrsta levitacije bitno je ekonomičnija, ali je ograničena samo na vrlo male udaljenosti između lebdećeg predmeta i podloge koja mu omogućuje lebdenje.

'''Stvarna levitacija'''

Stvarna levitacija, trajno bestežinsko stanje. Postiže se kružnim kretanjem, orbitiranjem u Zemljinom gravitacijskom polju. Npr: lebdenje astronauta u njihovim svemirskim brodovima dok kruže oko Zemlje. (Stvarna levitacija može se postići i slobodnim padanjem ili paraboličkim kretanjem aviona, ali je kratkotrajna.). Dok se satelit ili svemirska stanica kreću oko Zemlje, gravitacija na njih djeluje kao centripetalna sila, tj. privlači ih i skreće na kružnu putanju. Mase letjelica i astronauta opiru se promjeni smjera kretanja. Posljedica tog njihovog opiranja, tj. inercije (pri brzini od 7,9 km/sec.) jest trajno bestežinsko stanje, levitiranje. Kod ovakvih kretanja, inercija tijela manifestira se kao reaktivna, centrifugalna sila [Gallileo – Zakon inercije i Newton 3 (Zakon akcije i reakcije)]. Pri brzini od 7,9km/sec. ona je jednaka centripetalnoj (tj. gravitaciji koja vrši funkciju centripetalne sile), pa ju ukida, anulira i omogućuje lebdenje.

Trajno bestežinsko stanje ili stvarna levitacija je, dakle, posljedica jednakosti centripetalne i centrifugalne sile. Za vrijeme te levitacije tijela gube svoju težinu, ali ne i masu i inerciju. Ova vrsta levitacije funkcionalna je i apsolutno ekonomična i na vrlo velikim udaljenostima od tijela u odnosu na koje se zbiva. Neophodna je za održavanje umjetnih satelita u njihovim orbitama, ali je štetna za ljudsko zdravlje.

Za održavanje stvarne levitacije nije potrebna nikakva energija. Prirodni ili umjetni sateliti mogu lebdjeti u odnosu na neko drugo nebesko tijelo mnogo milijardi godina, a da za to ne potroše nikakvu energiju. Primjer za to je lebdenje Zemlje u odnosu na Sunce. Još bolji slikovitiji primjer su geostacionarni sateliti, koji nepomično lebde iznad neke točke na ekvatoru ne trošeći apsolutno nikakvu energiju. Energija se mora potrošiti samo na postizanje brzine levitacije, odnosno satelizacije i izdizanje iznad atmosfere, tj. plinskog omotača onih nebeskih tijela koja ga imaju. (Plinski omotač, naime, svojim otporom kretanju letjelica smanjuje njihovu brzinu.) Zbog ove svoje osobitosti, ovaj vid stvarne levitacije je iznimno ekonomično sredstvo za zadovoljavanje nekih vitalnih potreba ljudske vrste.

Jednadžba za izračunavanje brzine neophodne za postizanje trajne levitacije, vl identična je jednadžbi za veličinu brzine satelizacije:

vl = korijen iz GM/R

Gdje je G gravitacijska konstanta, M masa nebeskog tijela, i R radius kretanja satelita, tj. udaljenost od središta nebeskog tijela, npr. Zemlje.

Brzina levitacije, vl ustvari je brzina satelizacije vs.

U najnižim orbitama, brzina levitacije ili satelizacije je 7,9km/sec. U višim orbitama ta je brzina manja. Geostacionarni sateliti, koji lebde iznad određene točke na ekvatoru, kreću se brzinom od samo 3,05km/sec. Kutna brzina njihovog kretanja jednaka je Zemljinoj. Mjesec lebdi u odnosu na Zemlju također na osnovu centrifugalne sile koja proizlazi iz brzine njegovog orbitiranja oko Zemlje, od svega 1,002km/sec. Zemlja je u bestežinskom stanju u odnosu na Sunce, tj. lebdi u odnosu na njega na bazi brzine od 30km/sec.

Kako je upravo rečeno, Zemlja je u bestežinskom stanju i levitra u odnosu na Sunce, a i ljudi i stvari na Zemlji također, ali i ljudi i stvari na Zemljinoj površini nisu u bestežinskom stanju, tj. ne levitiraju u odnosu na sâmu Zemlju. Radi toga je gore bilo istaknuto da je levitiranje uvijek levitiranje u odnosu na nešto.

'''Gravifugalna levitacija'''

U svim navedenim slučajevima levitacije, a i mnogim sličnim, u kojima gravitacija ima funkciju centripetalne sile, možda bi, radi što veće jasnoće, gravitaciju trebalo nazivati gravipetalnom silom, a reakciju na njeno djelovanje gravifugalnom. Levitacija i kružna putanja levitirajućeg tijela bila bi, po toj terminologiji, posljedica jednakosti gravipetalnih i gravifugalnih sila. Gore opisani slučajevi stvarne levitacije mogli bi se, dakle, nazivati gravifugalnom levitacijom. Za razliku od npr. magnetske ili dijamagnetske, ta vrsta levitacije do sada nije imala nikakvog imena. Ako se, dakle ne bi koristila ova terminologija onda bi levitiranje astronauta i sva ostala koja se baziraju na djelovanju gravitacije kao centripetalne sile, ostala bez svog specifičnog imena kojeg bi, radi lakšeg i točnijeg razumijevanja trebali imati.

To je naročito važno kad je u pitanju gravifugalna levitacija, jer je ona najvažniji vid levitacije za ljudsku vrstu, tj. ostvarivanjene njenih ciljeva i “normalnog”načina njenog opstanka.

Ali, i ostale fundamentalne sile mogu imati funkciju centripetalne sile. Npr. Elektricitet. Elektron koji kruži oko atomske jezgre, lebdi u odnosu na nju, i to na osnovu jednakosti elektropetalne i elektrofugalne sile. To je također primjer stvarne levitacije.

Stvar stoji slično ili isto i sa magnetizmom i nuklearnom silom.

Korištenjem ovakvih termina uspostavlja se mogućnost razlikovanja uistinu različitih oblika levitacije: magnetske i magnetofugalne, elektrostatske i elektrofugalne, gravifugalne itd. Nadalje, moguće je jasno razlikovati stvarnu od prividne levitacije.

Pored toga, ovdje treba razlikovati prirodnu levitaciju od one koja je postignuta čovjekovim umijećem – umjetne. Prirodna je ona u okviru koje jedna nebeska tijela lebde u odnosu na druga, a umjetna obuhvaća lebdenje ljudskih tvorevina u odnosu Zemlju ili moguće lebdenje u odnosu na druga masivna nebeska tijela – planete, njihove prirodne satelite itd. No obje ove vrste levitacije počivaju na istim fizikalnim, odnosno prirodnim zakonima.

Umjetna levitacija češća je u slučajevima prividne levitacije. Npr. magnetska, dijamagnetska ili elektrostatska levitacija. No elektrostatska levitacija može biti i prirodna. Npr. levitiranje jednog protona u odnosu na drugi.

'''Inercija i levitacija'''

Stvarna levitacija postiže se suprotstavljanjem inercije tijela nekoj od fundamentalnih sila koja ima funkciju centripetalne sile – gravipetalnoj, elektropetalnoj... Inercija se suprotstavlja određenoj sili centripetalnog smjera tako što tijelo, koje se želi dovesti u stanje levitacije, ubrza na kružnu putanju oko hvatišta te centripetalne sile. Npr. Astronaute i njihove brodove oko središta Zemlje, jer je hvatište gravipetalne sile u središtu, odnosno težištu Zemlje. Kružno kretanje oko Zemlje ili nekog drugog nebeskog tijela, na neki način povećava inerciju tijela koja se tada manifestira kao centrifugalna, tj., preciznije, gravifugalna sila koja odvlači tijelo od gravipetalne sile.

Važna napomena. Jedino suprotstavljanjem inercije tijela gravitacijskom privlačenju može se spriječiti gravitacijsko ubrzanje (slobodni pad), na takav način da tijelo ostane u trajnom bestežinskom stanju, jer, kako je već rečeno, tijelo je u (privremenom ) bestežinskom stanju i onda dok slobodno pada.

No slobodni pad, iako je stvarno bestežinsko stanje, nije levitacija u pravom smislu te riječi, jer levitacija podrazumjeva da se udaljenost, između tjelesa koja se privlače, ne smanjuje. Kod padanja, međutim, radi se o baš smanjivanju te udaljenosti. Za ono što pada, nikako ne možemo tvrditi da lebdi. Levitacija i bestežinsko stanje ne moraju u svim slučajevima biti identične pojave. Svako bestežinsko stanje nije ujedno i levitacija, a svaka levitacija nije nužno i bestežinsko stanje.

'''Postizanje prividne levitacije'''

Privlačna sila između dvaju tijela, naime, može se manifestirati, ili kao ubrzanje(slobodni pad), ili kao težina. Ako se manifestira kao ubrzanje, onda nema težine. A ako se nekom vanjskom silom spriječi ubrzanje, pojavljuje se kao težina - privlačni mehanički napon, tēžēnje ili težnja.

Ako se gravitacijsko ubrzanje, slobodni pad nekog tijela spriječi nekom vanjskom odbojnom (repulzivnom), silom (magnetizmom ili elektrostatskim nabojem), ono će lebdjeti u magnetskom ili elektrostatskom polju. No magnetizam ili elektricitet, koji uzrokuju lebdenje tijela, uvijek, i istovremeno uzrokuju i pojavu težine tog tijela koje lebdi. Magneti, npr. koji lebde jedan iznad drugoga na vagi pokazati će istu težinu kao i onda kada ne lebde, nego leže na plitici vage, jedan pored drugoga. A ako ih se pusti da padaju, neći imati nikakve težine.

Gravitacijsko ubrzavanje tijela može se spriječiti i nekom vanjskom pseudosilom. Npr. čvrstoćom površine nekog drugog tijela ili čvrstom površinom Zemlje. I u tom se slučaju privlačna sila između Zemlje i tijela koje leži ili stoji na njoj pojavljuje kao težina. Razlika je samo u tome što je pritisak na podlogu, kod prividnog lebdenja - pritisak koji potiče od težine tijela - posredovan nevidljivim i neopipljivim magnetskim ili elektrostatskim poljem.

'''Razlika u postizanju prividne i stvarne levitacije'''

U stanje prividne levitacije, tijela se dovode tako da se njihovo ubrzavanje prema hvatištu sile koja ih privlači ne sprečava djelovanjem njihove vlastite inercije, nego nekom vanjskom silom (magnetizmom, elektricitetom itd.). Tim istim činom, tijela se čine i teškim, jer, kako je već rečeno, za vrijeme prividne levitacije tijela dobijaju i zadržavaju svoju težinu.

Prava tj. stvarna levitacija, trajno bestežinsko stanje, postiže se dovoljno brzim kretanjem koje je uvijek okomito na smjer djelovanja privlačne sile. To je kružno, orbitalno kretanje. Pri takvom kretanju, kao što je gore rečeno, inercija tijela manifestira se kao sila centrifugalnog smjera, koja anulira privlačnu silu, tj. silu centripetalnog smjera, gravitaciju, ili pak puno točnije, gravipetalnu silu.

Razlika između gravitacije i gravipetalne sile nije samo u imenu, nego također i u matematičkim izrazima kojima se određuje njihova narav i veličina. Izraz za veličinu gravitacije, F je

F = GMm/R2 ,

a za veličinu gravipetalne sile:

Fgp = GMm/R2 – mv2/R

'''Različiti vidovi stvarne levitacije'''

Kao što postoje različite vrste prividne levitacije, tako ima i raznih vrsta stvarne levitacije, a razlikuju se po tome koja od privlačnih sila vrši funkciju centripetalne sile. Evo tih sila i centrifugalnih reakcija na njihovo centripetalno djelovanje.

Termini «centripetalan» i «centrifugalan» samo su opće oznake smjera djelovanja neke sile – ka centru, ili od njega.

'''Sila.................centripet. smjer.........centrifug.smjer........posljedica'''

Gravitacija.........gravipetalna s..............gravifugalna s...........levitacija

Električna s........elektropetalna.............elektrofugaln a...........levitacija

Magnetizam......magnetopetalna s.......magnetofugalna..........levitacija

Nuklearna s.......nukleopetalna.............nukleofugalna.. ..........levitacija

Čvrstoća............solidopetalna..............so lidofugalna.............nema levitacije.

Stvarna levitacija može se pojaviti jedino ako neka od fundamentalnih sila služi kao centripetalna sila – gravipetalna, elektropetalna, magnetopetalna i nukleopetalna. Reakcije na centirpetalno djelovanje fundamentalnih sila - gravifugalna, elektrofugalna magnetofugalna i nukleofugalna - uvijek su reaktivne sile ili pseudosile - manifestacije inertnosti mase.

Čvrstoća - soliditas - tretira se u fizici kao pseudosila, a solidopetalna sila također. Stoga solidofugalna sila ne može uzrokovati levitaciju kao u gornjim slučajevima, nego samo mehanički napon, naprezanje u masi rotirajućeg tijela.

'''Fizikalne činjenice i zakoni koji omogućuju da se shvati zašto se pojavljuje stvarna levitacija'''

U slučaju rotacije čvrstog tijela, veličine solidopetalne i solidofugalne sile uvijek su jednake i suprotnog smjera (Newton 3). Veličina im je proporcionalna brzini rotacije čvrstog tijela:

F = mv2/r.

U slučaju u kojem gravipetalna sila ima funkciju centripetalne sile (npr. u slučaju orbitiranja astronauta i njihovih svemirskih brodova oko Zemlje), gravipetalna i gravifugalna sila također su jednake i suprotnog su smjera, ali su obje sile obrnuto proporcionalne brzini rotacije, tj. orbitiranja.

Ako se, npr. poveća brzina nekog tijela (pri kretanju koje je okomito na smer djelovanja gravitacije onda se tim činom (prije postizanja brzine levitacije ili satelizacije ) neće povećati, nego smanjiti veličina gravipetalne i gravifugalne sile, što će se najprije očitovati kao smanjenje težine ubrzavanog tijela. Npr,: zbog Zemljine rotacije, npr. na ekvatoru, zbog brzine od 464 m/sec. tijela gube 0, 34% svoje težine. S postizanjem brzine levitacije ta težina potpuno se gubi, jer se, pri brzini levitacije ili satelizacije gravifugalna i gravipetalna sila potpuno isključuju i svode na nulu. To je ključni faktor koji omogućuje levitaciju. Ako bi se pak, nakon postizanja brzine levitacije, još više povećala brzina, ne bi se povećala veličina gravifugalne sile, niti postigla nekakva antitežina, nego bi se samo povećao radius, R kretanja ubrzavanog tijela.

Imajući na umu da, se, povećavanjem radiusa orbitiranja, R, eksponencijalno (za R2), smanjuje  gravipetalna sila (tj. gravitacija koja vrši funkciju centripetalne sile), lako je razumjeti zašto tijela koja orbitiraju na većim visinama trebaju imati manju linearnu, ili perifernu brzinu orbitiranja. Vidi prethodni tekst.

Treći faktor koji omogućuje stvarnu levitaciju za sada još nema neko znanstveno objašnjenje, kao ni sama gravitacija, ali je dobro poznat način njegovog ponašanja. Radi se o inerciji. Ona djeluje na masu isto kao i gravitacija, ali uvijek u suprotnom smjeru. Da nema inercije, gravitacijsko ubrzanje tjelesa bilo bi neusporedivo veće nego što stvarno jest, no inercija ga radikalno smanuje. Pri kružnom kretanju tijela oko hvatišta gravitacijske, tj. gravipetalne sile, inercija se manifestira kao gravifugalna, repulzivna, odbojna, sila u odnosu na gravitaciju. Pri brzini satelizacije inercija neutralizira gravitaciju i omogućuje lebdenje, a pri povećanju brzine iznad brzine satelizacije, «odbija», tj. udaljava promatrano tijelo od nebeskog tijela oko kojeg orbitira.

'''Vjerovanja o levitaciji'''

Takozvani trezveni ljudi, koji su redovito pesimisti ili skeptici, najčešće potpuno previđaju onu stvarnost levitacije koja je gore bila opisana, pa o ovoj stvari misle na osnovu predrasude: da levitacija nije moguća i da nikad neće biti ni postignuta. S druge strane pak, ono neosviješteno i nekritičko optimističko mišljenje, koje vjeruje u mogućnost levitacije, također previđa njenu stvarnost i najčešće ju povezuje sa «antigravitacijom», pa podrazumijeva da bi levitacija trebala biti posljedica djelovanja antimaterije, nekog polja ili pak nekakve antigravitacijske sile.

No antigravitacijska levitacija, o kojoj se najčešće govori, još nigdje nije detektirana, a niti pojmljena, shvaćena. Za sada postoji samo u formi nekakve nejasne, nedefinirane opće želje za oslobođenjem od gravitacije. Na bazi suvremene znanosti nije moguće razumjeti unutarnju strukturu te želje, niti njenu zbiljsku, fizikalnu bazu. Isto važi i za tzv. antigravitacijsku silu. I ona, za sada postoji samo kao potpuno nejasna, proturječna fantazmagorija bazirana isključivo na onoj želji. Nema nikakvog dokaza o uspješnom stvaranju nekakvog antigravitacijskog uređaja, polja ili štita. Ono što je, na tom polju uistinu ostvareno i dalo određene (vrlo male) efekte, spada u područje prividne levitacije pomoću koje se ne mogu zadovoljiti ljudske potrebe za izlaskom u svemir i opstankom u njemu.

Meditativna, volitivna ili tzv. paranormalna ili spiritualna levitacija – također se čini kao stvar želje, religijskih vjerovanja ili praznovjerja. O slučajevima levitiranja nekih svetih ljudi ili jogina, o kojima se već odavno izvještava, ne može se govoriti bez opravdane i temeljite skepse.

U jednom drugom članku rekao sam da je ovakvo, spiritualističko shvaćanje levitacije stvar radikalno infantilnih želja, te da, nasuprot općem, vrlo raširenom uvjerenju, njeno ostvarenje, čovjeku ne bi donijelo ništa dobroga.

Sačuvana
elite
Still Shaper

predsednik


Poruke: 1.439
Ugled: +32/-3
Starost: 64
Lokacija: |Pančester
Pol: Žena
Van mreže


« Odgovor #22 poslato: 07.05.2008. 20:36:41 »

  Izvinjavam se Professor-u  Petaru Bosnic Petrus-u, ali kako je i sam naveo za fizicare je to besmislica, a ja jesam fizicar, iako ne diplomirani ali vrlo blizu!
Sačuvana
petrus b
Registrovani
stažista


Poruke: 56
Ugled: +0/-1
Van mreže


« Odgovor #23 poslato: 07.05.2008. 20:45:11 »

  Izvinjavam se Professor-u  Petaru Bosnic Petrus-u, ali kako je i sam naveo za fizicare je to besmislica, a ja jesam fizicar, iako ne diplomirani ali vrlo blizu!

Ama, nemate se zbog čega izvinjavati. I ja sam možda najbolje znam da se pod naslovom "Antigravitacija" kriju možda najveće gluposti ikada napisane i odmah se stoga narogušim čim vidim neki novi naslov tog tipa.

No i ovoj se temi može pristupiti s razumom, oprezno i kritički.

Hvala što ste pročitali moj članak.

Vaš Petrus
Sačuvana
Glorija
Superbaba

predsednik


Poruke: 5.990
Ugled: +60/-2
Lokacija: Smederevo
Pol: Žena
Van mreže


« Odgovor #24 poslato: 08.05.2008. 10:33:53 »

Petrus, dobro došli ! Bojim se da sam ja "krivac" za pokretanje ove teme... grrr

Pronašla sam Vaše radove dostupne na Internetu pa sam se zainteresovala... Takođe sam "pokupila" i jednu veoma zanimljivu knjižicu "Pogrešna predviđanja" u kojoj su sakupljeni "biseri" tipa: to je glupost i nikad neće proraditi ...( npr.telefon, mikročip,itd). Veoma je zanimljivo kako su i zaista cenjeni i stručni ljudi donosili kardinalno pogresne zaključke  Wink Laughing

Zaista, ne bi bilo ništa neobično da i ovoga puta bude tako. Svi izumi su nekada bili samo snovi u glavama svojih pronalazača, ili delima SF, i većinu su napadali kao nepotrebnu glupost. Ideja antigravitacije mi se mnogo sviđa i bilo bi prelepo da se ostvari. Gledala sam Vaše nacrte ali nisam stručnjak i zaista  grrr grrr Postoji li mogućnost pravljenja prototipa ?
Sačuvana

Bog čuva budale !
slon
Registrovani

oficir


Poruke: 179
Ugled: +3/-0
Starost: 43
Lokacija: Zenica
Pol: Muškarac
Van mreže


« Odgovor #25 poslato: 08.05.2008. 11:26:47 »

Evo pročitah i ja ovaj članak. Napokon sam shvatio neke stvari koje sam trebao shvatiti još u osnovnoj školi pa se zahvaljujem profesoru na pojašnjenjima. Da sam imao interesantne profesore kao što ste vi u školi možda bih i fakultet završio.  Laughing

Antigravitacija ne postoji ili je nismo otkrili ali nada nikada ne umire. 
Sačuvana

«slon, created by nature.»
petrus b
Registrovani
stažista


Poruke: 56
Ugled: +0/-1
Van mreže


« Odgovor #26 poslato: 08.05.2008. 18:55:36 »

Hvala na komplimentima i dobrom mišljenju.

Najprije riječ, dvije Gloriji. Niste krivac, nego zaslužna osoba. Iako tzv. antigravitacija nije neka praktična i korisna tema, mislim da je za ljudsko obrazovanje važna isto koliko i poznavanje Heliocentričnog sistema, ili Teorije gravitacije. Bez poznavanja takvih stvari nema civilizacije.

Nažalost, kad je u pitanju "antigravitacija", riječ uzimaju uglavnom pacijenti, kako se izrazio naš sugovornik  Elite, ili pak lukavi šarlatani. Ja sam proučavam ovu pojavu već od 1968. dok sam živio u Genovi.

Što se tiče prototipa, već su izrađena dva. Jedan ovdje, a jedan u USA. No njihova namjena nije bila da dokažu tzv. antigravitaciju, tj. gravifugalnu silu, nego ispravnost zamišljenog pogona, jer su stručnjaci osporavali njegovu funkcionalnost. Oba su uređaja radila onako kako je bilo predviđeno. Za dokazivanje gravifugalne sile bilo bi dakle potrebno izraditi isti takav uređaj ali "armiran" ugljičnim vlaknima koja daju veliku čvrstoću. U nešto boljoj, ali skupljoj varijanti trebalo bi primjeniti nano-tubes.

Postoji li antigravitacija ili ne?

Ime nije bitno. Bitno je otkriti silu i uređaj koji je puno ekonomičniji i pouzdaniji od suvremenih raketa, tako da se jednostavno i jeftino možemo oslobađati od gravitacijskog ropstva.
Mislim da smo na pragu toga.

Uostalom, kao što je rekao Slon, nada ne umire.

Dečko koji uređuje moju stranicu obećao je da će već idućeg tjedna na internetu biti cijela stranica o antigravitaciji na Hrvatskom. Koga bude zanimalo moći će ju pogledati na sadašnjoj adresi: petar bosnic petrus com.

Vaš Petrus


Sačuvana
Pikax
Immortal

predsednik


Poruke: 1.385
Ugled: +16/-13
Pol: Žena
Van mreže


« Odgovor #27 poslato: 09.05.2008. 04:21:12 »

Pa, ovo je čudo od sastava..sve ima 'sem nauke.
Jeste, nada umire poslednja.

Morala sam..
Very Happy

objasnite mi ovu jednačinu, tvrdnju -> "Fgf = mv2/R, s povećavanjem brzine, v, gravifugalna sila, Fgf se ne povećava, nego opada, a poveća se radius R po kojem masa m kruži oko središta Zemlje"

-> ili sam ja zaboravila fiziku, ili je ovo netačno. Prema postavljenoj jednačini sa povećanjem brzine raste ta gravifugalna sila ????
« Poslednja izmena: 09.05.2008. 04:31:49 od Pikax » Sačuvana

petrus b
Registrovani
stažista


Poruke: 56
Ugled: +0/-1
Van mreže


« Odgovor #28 poslato: 09.05.2008. 10:11:57 »

Odgovor

Nema čovjeka koji može sve odjednom da razumije, stoga je ponekad dobro da se pojavi i nerazumijevanje -jer naknadno objašnjenje može baciti više svijetla na sporni problem i učiniti ga jasnijim i vrednijim.

Povećavanje radiusa, R s povećavanjem brzine rotacije i smanjivanje centripetalnih i centrifugalnih sila????

Primjer je u ovom trenutku najbolji.

Povećajte orbitalnu brzinu nekom satelitu, i, kao posljedica će se pojaviti to da će se povećati radius njegovog kruženja oko Zemlje a ukupna veličina njegovog privlačenja sa Zemljom opasti će za kvadrat povećanja udaljenosti. To je bilo poznato i prije nego je bio lansiran Sputnjik a potvrđeno bezbroj puta kasnije u postavljanju satelita na željene visine, odnosno u određene orbite.

Gravifugalna sila je reakcija na djelovanje gravipetalne (gravitacija koja funkcionira kao centripetalna sila) i zbog Newtonovog zakona o jednakosti akcije i reakcije ne može se povećati iznad veličine gravipetalne sile. Ova prirodna zakonomjernost - u svim slučajevima kada neka fundamentalna sila igra ulogu centripetalne sile - pri povećavanju brzine rotacije, održava se i regulira promjenom veličine (povećavanjem) radiusa i nužnim smanjivanjem veličine aktivne i reaktivne sile, jer aktivna (centripetalna) sila uvijek opada s kvadratom udaljenosti - bilo da se radi o gravitaciji, elektricitetu ili nekoj drugoj. A budući da opada aktivna, centripetalna sila, po zakonu o jednakosti akcije i reakcije, nužno mora opasti i centrifugalna. Kutni moment održava se povećanjem radiusa R.

Kod rotacije čvrstog tijela (npr. diska) nema mogućnosti promjene njegovog radiusa, pa se tu povećava mehanički napon u masi rotirajućeg tijela i zbilja je proporcionalan brzini njegove rotacije. To je pomalo površno nazvano povećavanjem centrifugalne sile. Istovremeno se, naime povećava i centripetalna sve do granice čvrstoće, nakon kojeg dolazi do trenutnog raspadanja diska.

Ali evo jednog zgodnog primjera da se ilustrira narav rotacije u kojoj neka od fundamentalnih sila ima funkciju centripetalne sile.

Zavežite neki komadić metala ili kamenčić za gumalastiku ili neku gumenu nit i zavrtite taj "eksperimentalni uređaj"
Radius okretanja kamenćića ili metala će se povećavati s brzinom rotacije. Donekle slično stvar stoji i sa vrtnjom umjetnih i prirodnih satelita i gravipetalnom silom, samo što ona opada s kvadratom udaljenosti od svog hvatišta - središta Zemlje - dok se kod gumalastike ona ipak malko povećava  - sve do pucanja niti. Zato sam rekao da je tu stvar samo donekle slična. Može se zamišljati da fundamentalne sile imaju neku elastičnost.

Stvar je u tome što se u fizici obično ne pravi razlika u rotaciji čvrstog tijela, koje rotira na osnovu pseudo sile - čvrstoće - i rotacije koja se zasniva na djelovanju neke fundamentalne sile kao centripetalne sile, jer za to najčešće ne postoji prijeka potreba. Ta se razlika vidi, ističe i uvažava samo tamo gdje je to baš potrebno, tj. neophodno. Npr. kod određivanje visine putanje satelita.

Hvala vam na prilici da pojasnim stvari i oprostite na dužini teksta i iscrpnosti.

Vaš Petrus
« Poslednja izmena: 09.05.2008. 11:59:08 od petrus b » Sačuvana
Pikax
Immortal

predsednik


Poruke: 1.385
Ugled: +16/-13
Pol: Žena
Van mreže


« Odgovor #29 poslato: 09.05.2008. 19:01:26 »

Ne, nije tačno.
Radi se o prostoj matematičkoj formuli : Fgf = mV2/R,
gde kada povećate brzinu, raste i sila Fgf; dok u slučaju povećanja radijusa raste i brzina ( iz V2 = Fgf x R / m ) i obrnuto; i konačno, u slučaju povećanja radijusa smanjiće se sila Fgf.
( V2 je V na kvadrat )
Odnos sile, brzine i radijusa je sasvim jasan.

Drugih rešenja nema, ili je ova matematička formula netačna.
Uostalom, stavite proizvoljne vrednosti ovih veličina, primenite ih u formuli i sve će vam biti jasno.
Sačuvana

Stranice: 1 [2] 3 4 5   Idi gore
  Štampaj  

 
Prebaci se na:  

Šema sajta  ◊   SF Vektor  ◊   TV program  ◊   Periodni sistem NF

Pravilnik  ◊   SF kviz  ◊   NF na Krstarici  ◊   SF filmovi  ◊   Bibliografije

Kopirajt © 2006-2019. SF tim. Sva prava zadržana.
Pokreće MySQL Pokreće PHP Powered by SMF 1.1.21 | SMF © 2015, Simple Machines | Mapa foruma | Arhiva | wap2 Ispravan XHTML 1.0! Ispravan CSS!
Stranica je napravljena za 0.029 sekundi sa 23 upita.