Koji vas je horor film zaista uplasio?

[dan555]

Sa toliko mašte nisi ni mogao drugde da odeš nego u naučnu fantastiku.

[Eternaut]

Mala digresija: To me podsjetilo na onu epizodu Zvjezdanih Staza TNG, u kojoj Enterprise uz pomoć izvanzemaljca zvanog Putnik, otputuje izvan granica poznatog svemira. Tamo susreću razne ljude i kućne ljubimce koje su jednom poznavali/posjedovali. Picard susreće svoju odavno mrtvu majku, Worf svog ljubimca targa itd. Putnik im kaže da još dugo vremena ne bi smjeli biti ovdje budući da nisu u stanju kontrolirati svoje emocije i želje. Iako se njihove želje temelje uglavnom na pozitivnim stvarima, pitanje je što bi se dogodilo kad bi netko u tom dijelu svemira projicirao i utjelovio vlastite strahove? Taj horor ne bih htio gledati.

[dan555]

To je osnova klasika SF-a "Zabranjena planeta" iz 1956. inspirsan Šekspirovom "Burom".
http://sh.wikipedia.org/wiki/Forbidden_Planet

[Sonne]

Event horizon... ej I sad kad ga gledam sav se najezim... Pasiji vojnici, Vestica iz Blera prva, Alien... sve sama strahota. Posle gledanja ovih filmova nemam miran san...

[robi75]

Izdvojio bih dva koja su me poprilično preplašila kad sam ih prvi put gledao. Sa sedam godina sam pogledao Stravu u ulici brijestova. Problem je bio u tome što sam se bojao mraka, neodređeno, nečega, iz mraka.  A nakon gledanja ovog filma sam se bojao i zaspati. Nije me toliko bilo strah Krugerovih rukavica koliko njegovog podruma, koji je prikazan u kasnijem nastavku. S obzirom da su mu glavne žrtve djeca, bojao sam se da i ja ne završim u tom podrumu u komadićima ili u nekoj staklenci. 

Drugi film, koji sam pogledao s trinaest godina, bila je Muha, Kronenbergova verzija, prvi dio. Bez obzira što sam manje-više shvatio koncept na kojem je zasnovan, bilo me užasno strah preobraženog profesora koji luta uokolo noću. Iako je umro na kraju filma, ali ipak, dječje blesavo razmišljanje. Naravno, najgore bi bilo kad bih prije spavanja i gašenja svjetla, na zidu sobe uočio muhu. Bojao sam se da se tijekom noći ne preobrazi u mutiranog profesora, iako toga u filmu nije bilo.

Kad danas gledam Stravu u ulici brijestova, umirem od smijeha i rađe ga pogledam umjesto neke komedije. Krugera treba kriviti za moju kasniju ljubav prema b hororima.  Zanimljiva je ta preobrazba, nečega se užasno bojimo kao djeca, a kasnije se smijemo sami sebi i svome strahu prema nečem takvom.

Slazem se sa tobom, pri tom ne mislim konkretno na ova dva filma koja si spomenuo nego na sustinsko sumiranje utisaka koje je primereno vremenu kada si pogledao neki film, tacnije, kada je to bilo i koliko si imao godina, jer utisak koji ostavi neki film koji mi je sada smesan, ili naivan, kada sam ga gledao sa 13,14 godina, ostavio je jaci utisak na mene nego sada kad pogledam gomilu nekih blokbastera, izvikanih filmova s neopravdano velikom reputacijom. Na stranu to sto sam sada, naravno zreliji, stariji, iskusniji, sto su tehnika i efekti napredovali pa samim tim parametri ocenjivanja ili kritikovanja nisu isti ali opet, oslanjam se samo na onaj prvi dojam, utisak koji ti seta kroz glavu kada izadjes iz bioskopa, koji sam, na zalost, u nekom predjasnjem vremenu, mnogo, mnogo cesce posecivao. Uvek se setim scene iz kengura, kada Sergej Trifunovic uzima onoliko karata koliko je potrebno da bi se odrzala projekcija jer smo i nas troje to uradili kada se kod nas prikazivala Imperija uzvraca udarac .