SF tim
* 02.03.2021. 00:06:34
napredna pretraga  
Dobro došli, Gost. Molimo vas prijavite se ili se registrujte.
Da niste izgubili svoj aktivacioni e-mail?

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i dužinom sesije
Vesti: Fan forum SF fanova. Smile
 
  Portal   Forum   Pomoć Pretraga Igre Prijavljivanje Registracija  
Stranice: [1] 2   Idi dole
  Štampaj  
Autor Tema: Slučajni prolaznik kroz život ... (blog)  (Pročitano 17178 puta)
0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
MasterYoda
Moderator

predsednik
*****

Poruke: 4.369
Ugled: +32/-5
Starost: 66
Lokacija: Very Far Away from Anywhere Else
Pol: Muškarac
Van mreže


« poslato: 13.12.2006. 13:01:04 »

E j.bi ga. Dogurah i ja do 200. posta na ovom forumu pa da to obilježim. Slučajno se poklopilo s jednom pričom koju želim s vama podijeliti. Ako je neko već čuo, pardon. Ja sam je čuo sinoć, od kuma koji je bio prilično pod gasom. Ne, nije od piva. On pije dobru staru bosansku brlju.

Živjeli jedan do drugog jedan bogati gazda i siromašni šljakator.

Kod gazde stalno mir i tišina. Svi ukućani imaju neke svoje biznise, lokale, firme, gutaju razne lijekove, od briga ne mogu da spavaju.

Kod šljakaroša malo, malo, neki tulum. Krka se, loče, pjeva po cijelu noć. Nema se nekih para ali ni briga. Udri brigu na veselje.

Svašta je gazda pokušavao da bi nekako uklonio bučne komšije. Zvao policiju, tužakao, prijetio, nudio pare da otkupi i kuću i zemlju, ali ništa nije pomoglo. Šljakatoru se baš sviđao taj kraj i nije želio da mijenja mjesto, traži novo društvo i novu kafanu.

Žalio se gazda na sve strane, dok mu jednog dana jedna stara žena ne reče: "Znaš šta, to je lako riješiti. Uzmi jedan ćup i stavi u njega zlatnike, ali ne do vrha. Ostavi trećinu ćupa praznu. Stavi taj ćup komšiji pred vrata. Vidjet ćeš, nikad više pjesme i galame."

Gdje će, šta će, uradi gazda tako. I stvarno, prođe jedan dan, tišina. Prođe sedmica, i dalje tišina i mir. Prođe mjesec, ništa se ne događa. Sad gazdu zainteresova šta se to događa kod šljakatora kad više ne okuplja društvo i ne pravi haos. Jedno veče ode gazda do komšijinog prozora i proviri u unutra. A u sobi, šljakator i njegova porodica sjede za stolom. Na stolu ćup. Svi ukućani pomotali glave (bole ih) i naslonili ih na ruke. Ubi ih briga kako da napune ćup do vrha!!!

Ha, ha, ha!!! Laughing  Wink
Sačuvana

Čovek se ne bori s rupom iskopanom na pogrešnom mestu, nego s budalama koje su je iskopale. Rupu jednostavno zatrpava.
MasterYoda
Moderator

predsednik
*****

Poruke: 4.369
Ugled: +32/-5
Starost: 66
Lokacija: Very Far Away from Anywhere Else
Pol: Muškarac
Van mreže


« Odgovor #1 poslato: 13.12.2006. 13:02:53 »

Danas je PET (5) godina od onog sretnog trenutka kada sam došao kući a na svim TV kanalima se vrti slika WTC u plamenu. Imao sam sreće da u direktnom prenosu na CNN vidim drugi udar i drugi WTC toranj u plamenu. A onda su javili da je i Pentagon pogođen Laughing

Za vrijeme WW2 Gering je tvrdio kako nikada ni jedan strani avion neće nadletjeti Deutchland iber ales. Samo par godina kasnije, hiljade tona bombi svake noći padalo je po njemačkoj nejači koja nije bila ništa kriva i po ostalima koji su bili krivi što su dozvolili nastanak jednog takvog režima.

Zašto je 11.9.2001. toliko značajan datum? Pokazao je da i USA nije neranjiva i zaštićena, tako izdvojena na posebnom kontinentu.

Odoh da gledam na HTV "kako se to desilo" (Hrvatska RTL televizija).
Sačuvana

Čovek se ne bori s rupom iskopanom na pogrešnom mestu, nego s budalama koje su je iskopale. Rupu jednostavno zatrpava.
MasterYoda
Moderator

predsednik
*****

Poruke: 4.369
Ugled: +32/-5
Starost: 66
Lokacija: Very Far Away from Anywhere Else
Pol: Muškarac
Van mreže


« Odgovor #2 poslato: 13.12.2006. 13:05:58 »



Na hrvatskoj RTL televiziji počela je treća sezona Big Brothera. Dvanaest happy likova (šest muških, šest ženskih) ušli su u petak u svoju BB kuću gdje će neki ostati do Nove godine a jedan izaći s 1.500.000 kuna ili nešto više od 200.000 €. Kažu, ove godine neće se cenzurisati eksplicitne scene.

Za one koji ne znaju: U posebno izgrađenu i opremljenu kuću sa malim vrtom, potpuno ograđenu i odvojenu od vanjskog svijeta, upusti se određena količina zgubidana. Svake sedmice, na osnovu glasova gledalaca, eliminiše se jedan i on napušta kuću. Na kraju, ko ostane zadnji dobija veliku lovu. Fazon je što su u kući instalirane kamere, neke vidljive a neke skrivene, a neke su opremljene i za snimanje u potpunom mraku. Sve što se događa u kući stalno se snima i prikazuje na Internetu i u posebnim TV emisijama. Stanari kuće nemaju nikakav kontakt s vanjskim svijetom (nema TV, radija, novina, NEMA KOMPJUTERA) i prepušteni su da se zabave kako znaju i umiju.

Nisam pratio njihov ulazak, kao što, uostalom, neću ni ostatak. Možda pogledam završnu emisiju (ako baš nemadnem ništa pametnije raditi). Pošto imam samo jedan televizor a u mojoj (ne BB) žena ne dijele moje mišljenje o tom šou, mnogo toga bih propustio u narednih četiri mjeseca da nemam TV karticu u svom kompu. Hvala pinaklu. Šta da se radi!!!

Kažu da je u Srbiji trebao početi taj šou, ali na zabranjenoj BK televiziji, pa je cijela stvar propala. Vjerujte da niste mnogo izgubili. Po mom mišljenju, to je tip zabave za one kojima je zabava i izlazak u neku periferijsku kafanu, sa starim, oguljenim stolovima prekrivenim kariranim stolnjacima opranim u prošlom milenijumu, za kojima, nakrivljeni pod raznim uglovima sjede poluobrijani tipovi, satima ispijaju svoja pića i vode razgovore u kojima većina rečenica teče laganim tempom, često prekidana, i ostaje nedorečena.
Sačuvana

Čovek se ne bori s rupom iskopanom na pogrešnom mestu, nego s budalama koje su je iskopale. Rupu jednostavno zatrpava.
MasterYoda
Moderator

predsednik
*****

Poruke: 4.369
Ugled: +32/-5
Starost: 66
Lokacija: Very Far Away from Anywhere Else
Pol: Muškarac
Van mreže


« Odgovor #3 poslato: 13.12.2006. 13:07:35 »

Na Krsti je neko vrijeme stajalo glasanje o domenu za Srbiju, sa raznoraznim prijedlozima (ali bez .cp što je bio moj favorit).

Strašna stvar je što je tamo ubjedljivo vodio prijedlog .ss  Pa zar stvarno moramo uvijek tjerati inat cijelom svijetu. Zna li ta masa koja je za to glasala šta u svijesti Evrope to ss i danas izaziva. Ionako su nas Srbe proglasili većim fašistima od njemačkih fašista i to nas fašistima proglašavaju oni koji u svojoj sredini imaju jake fašističke pokrete sa sve svastikama, dubokim čizmama i "zig hajl" pozdravom. A zna se dobro ko je jedini u Evropi osim rusa pružio pravi otpor Hitleru i njegovim slugama.

Nego, taj voting me natjerao da se zamislim o jednoj drugoj stvari: logičan domen Srbije je .sr ali je on zauzet jer ga je dobio Surinam, zemlja sa zanemarivim brojem Internet priključaka. Sledeći mogući kandidat za domen Srbije je .se ali je i taj već zauzet - dobio ga je, čini mi se, Senegal. Još jedna, u Internet smislu "razvijena" zemlja. U obe ove zemlje ima manje kompjutera nego u mojoj Modriči ali su one, principom "ko prije djevojci, njemu djevojka" dobile ono što im objektivno ne treba i ne pripada.

Da se sjetimo (ko se sjeća) da je u početku bilo ko mogao registrovati bilo koje ime pa je kasnije cocacola morala od privatnika otkupiti domen cocacola.com za velike pare. Kasnije je kontrolisano ko registruje koje ime (provjeravano je da li ima pravo na to ime i da li je ime (TM)). Još kasnije dešavalo se da sud nekome oduzme ime (koje je on uredno i po propisu kupio i platio) i dodijeli ga drugoj firmi.

Ako se to dešavalo na nivou firmi zašto ne bi i na nivou država. Zato predlažem opštu objavu Internet rata protiv Surinama a i protiv Senegala, s ciljem da se one dobrovoljno odreknu dobra koje im po pravdi ne pripada.
Sačuvana

Čovek se ne bori s rupom iskopanom na pogrešnom mestu, nego s budalama koje su je iskopale. Rupu jednostavno zatrpava.
MasterYoda
Moderator

predsednik
*****

Poruke: 4.369
Ugled: +32/-5
Starost: 66
Lokacija: Very Far Away from Anywhere Else
Pol: Muškarac
Van mreže


« Odgovor #4 poslato: 13.12.2006. 13:09:00 »

Sad sam vidio da je .se domen Švedske pa se izvinjavam Senegalu i povlačim objavu rata toj zemlji.

Nije mi jasno zašto je Švedska dobila .se a ne .sw ali to su već gluposti NIC komiteta.

Pogledao sam u CIA World fact book i našao ove podatke:
Surinam  - 30.000 korisnika Interneta
Srbija - 1.400.000 korisnika Interneta

Tj. Surinam ima 35 PUTA manje korisnika Interneta nego Srbija. Ovo je statistika nad kojom treba da se zamisle svi mirotvorci.

Rat Surinamu!!!
Sačuvana

Čovek se ne bori s rupom iskopanom na pogrešnom mestu, nego s budalama koje su je iskopale. Rupu jednostavno zatrpava.
MasterYoda
Moderator

predsednik
*****

Poruke: 4.369
Ugled: +32/-5
Starost: 66
Lokacija: Very Far Away from Anywhere Else
Pol: Muškarac
Van mreže


« Odgovor #5 poslato: 13.12.2006. 13:10:07 »

Moj punac je čovjek pun protivrječnosti o kojima ovdje neću pisati (a neću pisati ni o puncu, osim neophodnog uvoda)  ali ima jednu osobinu koja je svojstvena, vjerovatno, većini ljudi kada zađu u kasne osamdesete godine života: Savršeno dobro, u dan, sjeća se mnogih stvari od prije trideset, četrdeset, pedeset godina, pa i dalje, a kad ga pitaš šta je sinoć večerao, treba mu par minuta da se sjeti (a ponekad se i ne sjeti).

Sjedimo nedavno u dvorištu njegove kuće, u hladu vinove loze. Stara je to loza, Pri zemlji, debela kao ljudska noga, pruža svoje ogranke duge skoro 30 metara duž letava prikovanih za stubove. Od kad sam je prije 30 godina prvi put vidio, uvijek joj je podloga bila drvena. Punac nikada nije koristio ništa metalno (osim eksera) u blizini te loze. Niko u bližoj okolini nema tu vrstu grožđa. Crno, s bogatim ali ne previše nabijenim grozdovima i krupnim bobicama. Ali, nisu mu to glavne osobine po kojima bi ga čovjek prepoznao. Ono čime ta loza u septembarskim danima nedvosmisleno kazuje "ja sam tu" je miris njenog dozrelog grožđa.

Još niko nije izmislio riječi kojima se može opisati miris nekome ko taj miris nije lično iskusio, kao što ne možeš opisati boje slijepom čovjeku. Miris dozrelog grožđa prosto je očaravajući. Širi se desetinama metara mameći slučajne prolaznike, a naročito djecu, i izazivajući navalu pljuvačke u željnim ustima. Taj miris privukao je moje oči jednog septembarskog dana prije tridesetak godina. Privukao na lozu ali se oči tamo nisu zadržale. Dva mjeseca kasnije bio sam oženjen čovjek.

Sjedimo nedavno u dvorištu punčeve kuće, u hladu vinove loze, dok se opojni miris dozrelog grožđa neumoljivo spušta ispod jesenjim suncem ugrijanih listova, šireći se na sve strane i izazivajući čežnjive poglede nekih drugih, kad moj punac, između dva gutljaja hladnog piva (a on, u svojim godinama, po savjetu ljekara i komšijske babe koja sve zna o medicini) ne bi smio piti ni pivo ni hladno) pogleda prema lozi i reče: "Prije tačno 40 godina, uoči male Gospoine, a te 1966. smo uselili u ovu kuću, donio mi je jedan kolega, sa puta u Slavoniju, sadnicu ove loze pod kojom sada sjedimo. A tada to nije bilo ni lako ni jednostavno (nije ni danas, samo iz drugih razloga). Tada nije svaka šuša imala auto a ostali saobraćaj je bio rijedak. Kolega se prebacivao kamionima, traktorima, zapregama, i podosta pješice. A čitavo vrijeme se starao da se loza ne osuši jer, put je trajao par dana, a i nije bilo baš pravo vrijeme za presađivanje. Ali, loza je preživjela."
I onda, u onom svom dualitetu sjećanja i zaborava dodaje: "Znam da je sorta Lipovac, ali kako se zvao taj kolega i gdje ju je u Slavoniji našao, ne znam".

Preživjela je ta loza još iskušenja, počev od nestručnog rezanja, skidanja sa nosača i preusmjeravanja pa sve do paljevine kuće na samo pet metara od nje, 1992. godine. Ostala je da raste, širi se i u septembarskim danima razastire svoje božanske mirise, na radost treće a uskoro i četvrte generacije. I, ako Bog dadne (a daće) živjeće ona još dugo pored ponovo izgrađene kuće.
Sačuvana

Čovek se ne bori s rupom iskopanom na pogrešnom mestu, nego s budalama koje su je iskopale. Rupu jednostavno zatrpava.
MasterYoda
Moderator

predsednik
*****

Poruke: 4.369
Ugled: +32/-5
Starost: 66
Lokacija: Very Far Away from Anywhere Else
Pol: Muškarac
Van mreže


« Odgovor #6 poslato: 13.12.2006. 13:11:36 »



Svako jutro, bez obzira na to da li lije kiša, sija sunce, po zemlji se vuku poslednji tragovi jutarnje magle ili se od magle ne vidi ni prst pred okom, u gradu ista slika: Sva moguća i menoguća mjesta prekrivena su novom turom izlijepljenih, prikovanih, prišarafljenih ili na drugi način postavljenih šarenih plakata.
Sa tih plakata, uz razne gromoglasne poruke i vještački nasmijana lica naših znanih i neznanih političara, ispeglana intervencijom kozmetičara ili Photoshopa, najdrečavijim mogućim bojama ispisane su razne skraćenice:

СДС, ДЕПОС, СПС, RADOM ZA BOLJITAK, СНСД, ДНС, НДС, SDP, HDZ, ZA BiH, СРС, SDA, SBiH, BOSS, HSP, SELJAČKA STRANKA, STRANKA PENZIONERA ....

Svi lokalni radio i TV programi grme njihove poruke cijeli dan i noć. Da nemam satelitski i dobru privatnu kolekciju DivX i DVD filmova, ne bih imao šta gledati.

Primiču se opšti/opći izbori u BiH.

Cijela bulumenta predsjedničkih kandidata ne skida se s ekrana, radio programa, novina... Puna su im usta njihove istine, koja je, gle čuda, jedina prava istina. Čak 11 pravih istina samo u Republici Srpskoj. Nemam pojma koliko istina ima u Federaciji BiH - vjerovatno isto toliko ako ne i više. Samo, čudno je što su sve te istine veoma kontradiktorne i jedna drugu isključuju. Ako nemaš filter u glavi, pregoriće mozak, to je sigurno. Drugo ništa nije sigurno. Nije nikakvo čudo što uvijek pobijede isti. Narod jednostavno prestane slušati svu tu galamu i glasa za onog za koga je glasao i na prošlim izborima. Tačka.

Na um mi dolaze dvije stvari:
U SAD, kada neko zna da nema nikakvih šansi, on odustane. Tako, na izborima se uvijek bira između dva kandidata pa ko pobijedi, pobijedio je.
Druga stvar koje se sjetim je ona sjajna predstava koju su, ako se ne varam, davali Indeksovci, a zvala se "Predsjednički kandidati". Nikada to nisam odgledao u cjelini, ali na osnovu onih dijelova koje sam vidio, ovo ovdje je upravo to.

Zamislite samo te likove: Kandidat pun sebe jer pripada vladajućoj stranki a i sada je predsjednik, ubijeđen da je siguran pobjednik pa se s visine ponaša prema ostalima.
Kandidat koji je na predhodnim izborima zamalo izgubio, ubijeđen da će sada pobijediti. Nije naučio da gubi i mora istjerati svoje po svaku cijenu, pa makar morao kupiti što se kupiti može.
Kandidat koji je otišao u penziju još u Titino vrijeme, jedva diše i hoda, ali bi da vodi državu.
Kandidat koga su ljudi vijali motkama u nekim ranijim godinama, koga njegova stranka nije podržala pa je na brzinu oformio novu i sam sebe kandidovao.
itd, itd...

Kad me neko pita za koga ću glasati, samo se nasmiješim... Dana kada su izbori, 1.10., bit ću na svadbi. Ženi se sin jednog mog rođaka. A svadba je u Beogradu. Laughing Laughing Laughing
Sačuvana

Čovek se ne bori s rupom iskopanom na pogrešnom mestu, nego s budalama koje su je iskopale. Rupu jednostavno zatrpava.
MasterYoda
Moderator

predsednik
*****

Poruke: 4.369
Ugled: +32/-5
Starost: 66
Lokacija: Very Far Away from Anywhere Else
Pol: Muškarac
Van mreže


« Odgovor #7 poslato: 13.12.2006. 13:12:56 »

Čudna su stvar ljudska sjećanja. Duboko u moždanim vijugama, zatrpana morem kasnijih činjenica i događaja, čuče, prividno zaboravljena i izgubljena. Ali, to je samo varka. Potreban je neki slučajni događaj, susret, riječ, i iskra sijevne, krene lančana reakcija i davno izgubljena sjećanja pokuljaju. Nezaustavljivo, kao bujica. Ništa im ne može stati na put, samo ih se može pokušati kanalisati.

Čudna su stvar te slučajnosti. Nemaš nad njima nikakvu kontrolu niti ih možeš predvidjeti. Zato se valjda i zovu slučajnosti. Sinoć, na čatu, slučajan susret: Garou (otac slovenac), dan (majka slovenka) i moja malenkost sa svojim slovenačkim iskustvima. Iskra, plamičak, požar, eksplozija sjećanja na davne srednjoškolske i nešto skorije slovenačke dane mog života.

Čudne su bile i te srednjoškolske generacije s početka 70-tih godina. Barem čudne onima koji imaju skorija iskustva. Recimo, kada smo čuli nečije ime nije nam prva misao bila "Srbin, Hrvat, musliman". Istinu o novom poznaniku tražili smo na njegovom licu, u njegovim očima, u njegovom srcu.

Čudni su bili i naši profesori. Svoj posao su radili iz ljubavi (zamisli) jer su poziv i izabrali zato što su to voljeli a ne zato što ništa drugo nisu mogli upisati. I radili su taj posao uglavnom dobro, neopterećeni jurcanjem za ekstra lovom ili borbom za preživljavanje kao ovi danas. O jednom takvom profesoru (ustvari profesorki) ću govoriti u prvom dijelu svojih "novih" sjećanja.

Tek je bila završila fakultet i mi smo joj bili prva generacija. Očekivali biste da su svi momci bili zaljubljeni u nju. E, nisu. Nije bila nešto posebno lijepa ali daleko od toga da je bila ružna. Jednostavno, nije izgledala tako da bi u mladim tijelima palila tu vatru. Ali je, zato, u mnogima zapalila jednu drugu: ljubav prema lijepoj riječi i lijepoj književnosti.
Predavala je predmet koji danas ne postoji: srpskohrvatski jezik (pisalo se upravo ovako, sastavljeno). Jedna digresija: pored srpskohrvatskog jezika u školi sam učio i njemački. Danas ne govorim ni jedan od tih jezika. Srpskohrvatski više ne postoji a njemački nikada nisam ni naučio (ua, švabe). Zato sada govorim srpski, hrvatski, bosanski (ili bošnjački, kako hoćete), crnogorski, pomalo slovenački i makedonski i nešto bolje od toga engleski. A ni jedan od njih nisam učio u školi.
Da se vratim svojoj profesorki. Nije nas previše gnjavila onim o, la, lo, li, le, la  ili ću, ćeš, će, ćemo, ćete, će. Ber ne onako knjiški, da se buba. Ali, kada nam ona servira probrane rečenice iz literature, sva pravila dođu na svoje mjesto, onako prirodno, bez bubanja. I uvijek je davala prednost znanju nekog dobrog citata ili stiha nad pukim znanjem da li se pisac rodio 1876. ili 1867. Nacionalnost pisca bila je tek jedva pomena vrijedna činjenica. Važno je bilo šta je on rekao i kako je to uradio u svojim djelima.
Da, stvarno smo naučili cijeniti lijepu riječ, a ne to ko ju je izrekao. Da bih ovo povezao sa Slovenijom, evo samo jednog stiha iz Prešernove Prve ljubezni. Žao mi je, Garou, nisam uspio naći ono o Urški.

....
Prišla lepote rajske je devica,
de videl bi ne bil podobe njene!
Rudeci zor osramoté nje lica,
in nje oci nebeških zvezd plamene,
nikdar vec zdrav ne bo, ki ga pušíca
pogleda bistrega v srce zadene.
Kdo znal popísat ust bi ljubeznivost,
nedolžnih prs snegá kdo zapeljivost!
....

U rano ljeto 1991. u Modriči se završavala izgradnja preduzeća za proizvodnju elektromotora. Nas četiri, koji smo trebali obavljati određene funkcije u toj firmi, potkovani teorijom a bez ikakvog praktičnog iskustva, imali smo dvomjesečnu obuku u slovenačkoj firmi Rotomatika (dio Iskre koji se bavio proizvodnjom elektromotora). Obično smo jednim kolima kretali iz Modriče u nedelju popodne a iz Slovenije se vraćali idući petak naveče, na vikend promjenu garderobe. U Sloveniji smo boravili u hotelima i praktično radili puno radno vrijeme.
A onda je, 24.juna 1991. (to je već šesta sedmica obuke) Slovenija donijela akt o nezavisnosti i odcjepljenu od Jugoslavije. Trojica mojih kolega zatekla su se tog dana u Postojni, u filijali Rotomatike, a ja sam bio u Idriji gdje je smještena centrala firme. Sjećam se fešte na ulicama i vojnih aviona koji u niskom letu probijaju zvučni zid. Sjećam se i vatrenih govora na TV i radiju, talasa mržnje prema JNA i vlastite nesigurnosti. Sav saobraćaj je već bio u prekidu, ceste blokirane ogromnim šleperima natovarenim balvanima ili kamenjem. Za one koji ne znaju, Idrija se nalazi negdje u brdima
sa uskim planinskim cestama gdje je s jedne strane okomita stijena a s druge okomita provalija. Ospio sam da se javim kući, telefonom, uz silno krčanje. Kolege u Postojni nisam uspio dobiti. Mobilni tada nisu postojali, barem ne kod nas.

Sutradan je počeo rat. Čuveni slovenački, desetodnevni. Sjedim u hotelskoj sobi i izlazim samo na tri obroka. Ni šank ne radi. TV ne gledam a u sobi imam samo hotelski kanal s kog stalno dolaze iste ostrašćene vijesti. Gasim i njega. Nemam čak ni neku knjigu, samo jednu podebelu ukrštenicu. Iz Rotomatike se niko ne javlja a moji pokušaji da nekoga dobijem ostaju na hotelskoj centrali. Jedan dan. Drugi. Treći...
Trećeg dana popodne neko lupa na vrata. Vidovdan je. Otvaram ni sam ne znajući šta da očekujem - hoće li biti neko hapšenje, saslušanje, možda i tabanje bez riječi!!! Ne. Ulazi jedan od šefova iz Rotomatike i njegov lični vozač. Izvinjavaju se što nisu mogli doći prije ali, eto, situacija je takva. Na brzinu pakujem torbu, moje dokumente oni su već podigli i platili račun, napuštam hotel, sjedam u službeni auto Rotomatike pa kroz barikade do Postojne. Kolege tamo već čekaju. Svoja kola sakrili su u fabričku halu da ne bi bila rekvirirana. Međunarodni voz iz Italije saobraća, uprkos svoj gužvi.
Karte su nam već obezbijedili. Sjedamo na voz pa preko Ljubljane za Zagreb. Od tog putovanja sada se mogu sjetiti samo zadimljenog zgarišta na mjestu gdje je srušen helikopter JNA, na prilazu Ljubljani, ogromnih šleperskih blokada na svim putevima, gdje god su se putevi mogli vidjeti iz voza i zapanjenih očiju saputnika u vozu. Niko nas tada nije provocirao ali, s druge strane, u cijelom vozu je vjerovatno bilo jako malo Slovenaca. Njima tada nije bilo do putovanja okolo.

Kolega čiji je Golf ostao u Postojni, vratio se poslije dvadesetak dana po svoj auto. Našao ga je neoštećenog i sretno došao kući.

Nikada više, poslije 28.juna 1991. nisam bio u Sloveniji.

Godinu dana kasnije, ponovo Vidovdan. Ulazim u svoju tek oslobođenu, izgranatiranu i spaljenu Modriču. Na ulicama smrde izgorjeli leševi...
Ali, to je već jedna druga priča...
Sačuvana

Čovek se ne bori s rupom iskopanom na pogrešnom mestu, nego s budalama koje su je iskopale. Rupu jednostavno zatrpava.
MasterYoda
Moderator

predsednik
*****

Poruke: 4.369
Ugled: +32/-5
Starost: 66
Lokacija: Very Far Away from Anywhere Else
Pol: Muškarac
Van mreže


« Odgovor #8 poslato: 13.12.2006. 13:15:02 »

Danas moja mlađa kćerka slavi rođendan. Dvadeset i prvi. Sada je konačno punoljetna bo bilo kom zakonu na svijetu.

Moja žena i ja nismo baš nešto mnogo žurili s djecom. Bilo je toliko stvari koje smo željeli doživjeti zajedno, toliko toga što smo željeli vidjeti zajedno. Posljedica, dobili smo djecu u godinama u kojima su naši prapradjedovi već dobijali unuke.

Još odkad je načinila prvi pokret u majčinom stomaku bila je potpuno drugačija od stoje starije sestre. Nikada ni trenutka mira ni s njom ni oko nje. Uvijek sve mora biti u pokretu, gotovo haosu. I borac je, strašan i nepopustljiv. Mora biti po njenom i gotovo.

Sedmi mjesec ženine trudnoće i sedmi mjesec kalendarski. Bili smo u malom mjestu koje se zove Gradac, na makarskoj rivijeri (bila su to neka druga vremena). Sjedimo na klupi i posmatramo neke boćare dok bacaju kugle (balote) na terenu koji je samo metar od nas, ali i metar i po niže. Žena ustaje i primiče se rubu da izbliže pogleda nešto na terenu, okreće se prema meni, zapinje nogom za neki korijen i nestaje. Panika tog trenutka, panika narednih minuta dok ona leži na terenu bez svijesti a nigdje u blizini nikakvog prevoza ni pomoći, panika konačnog odlaska u bolnicu, nakon pružene hitne pomoći i dolaska svijesti, panika čekanja da ljekari kažu ono što je većina, tamo na terenu u Gradcu pomislila i polušapatom izrekla. Da li je beba živa? Šta je s bebom?

Konačno antiklimaks: beba je u redu. I supruga je u redu, nema lomova, iščašenja i sličnih stvari.

Imala je -2 mjeseca.

Sedam godina kasnije, početak aprila. Uzimam je iz obdaništa u nevrijeme, oko 11 sati prije podne. Vaspitačice, koje se inače bune na svako kršenje discipline, ostaju nijeme. Stanje je haotično. 1992. godina.
Starija kćerka, koju sam usput pokupio iz škole, i supruga su već u kolima. I torbe u koje je haotično nagurano samo ono najpotrebnije takođe su u kolima. Vozim porodicu kod prijatelja u Srbiju jer kod nas je već počelo sranje. Ostaviću tamo i kola a ja se vratiti.
U putu, starija kćerka plače - nije čula šta je za zadaću. I ne zna šta treba pročitati za lektiru. Mala ćuti, neće s nama da govori jer nismo ponijeli njenog zeku. Ama kakav zeko, treba kroz razne "straže" i barikade iznijeti glavu.

Imala je 6 godina i 7 mjeseci

Dvije godine kasnije. Još traje rat ali je u Modriči već dosta dugo mirno. Prestale su dolaziti VBR rakete preko Save, iz Hrvatske (sve, sve, šine, ali kad zagrmi jeber... kaže jedna baba). Moji su se vratili. Stanujemo u tuđem stanu, naš je izgorio. Jedemo iz tuđih tanjira, naši su polupani. Dišemo neki drugačiji, otrovniji, vazduh i živimo neki poluživot.
Ja sam privremeno povučen s linije. Treba pokrenuti neke pogone, a oni se upravljaju kompjuterski. Tamo je sve u haosu i rasulu. Radi se stalno a kući se ide samo istuširati i promijeniti veš. Na poslu jedemo, drjemnemo ponekad pomalo (kako ko stigne), ako neko ima par minuta prituri džezvu i napravi kafu. Pivo nije baš čest gost. Teku jesenji dani 1994. Djeca su krenula u školu a žena nas ispraća i dočekuje. Ekonomisti trenutno nisu potrebni.
Fijuk koji već neko vrijeme nismo čuli, ali koji, mi koji ga znamo, nikada ne možemo zaboraviti. Tresak i eksplozija. U centru grada. Vidim stub dima i procjenjujem udaljenost i smjer. Svi mi, linijaši, dobri smo u tome. Moja zgrada. Nema nikakve sumnje. Znam da žena nije u stanu, otišla je kod oca. Za djecu ne znam. Nastava u školi nije redovna. Telefon. Linije u prekidu. Nemam vremena tražiti kola. Postavljam državni rekord na 1500 m i stižem. Jeste moja zgrada. Stub dima i oblak prašine koja se sliježe. Komšija, blijed kao kreda (od straha i prašine) sjedi pred ulazom. Pogodilo njegov stan, samo druga soba. Nije povrijeđen.

Njegov stan je na suprotnom kraju zgrade.

Ustrčavam uz stepenice. Treći sprat. U stanu je sve u redu. Kćerke su tu. Sjede pod stolom. Starija plače a mlađa liže sladoled.

Imala je 9 godina

1997. Rat je odavno završen. Nastava je redovna. Mala je počela trenirati odbojku (Modriča je uvijek imala dobre odbojkaše). Uživa u tome. Priča o tome, druži se sa starijim odbojkašicama, kupi njihove poteze, uopšte, sva je u tome.
Škola organizuje odlazak na neki sajam u Bg. U njenom autobusu ide i jedna srednjoškolka, dobra odbojkašica, samo u mozgu malo "neorganizovana". Kako ovdje kažemo, ptice joj lepršaju u glavi.
U beogradu, prvo posjeta ZOO Vrtu. Tako vjerovatno radi 90% ekskurzija iz provincije (sada se bgrđani smiju). Naravno da većina djece klisne negdje prema Knez Mihajlovoj. Tako rade i moja klinka i njena mnogo starija drugarica. I znate kako to već biva, zakasne na autobus. Ekskurzija je imala nekoliko autobusa i u povratku su se svi izmiješali pa niko nije primijetio da neko nedostaje. Katastrofa od vođstva puta.
Danas ovo ne bi bio nikakav problem, svi imaju mobilne. Tada, te '97. mobilni su bili izuzetak. I to rijedak.
Jedan nastavnik se sat kasnije vratio po izgubljene ovčice ali se u međuvremenu dešavalo sledeće: moja mala (a ne njena mnogo starija drugarica) pronašla je gdje i kako telefonirati i potrošila poslednje dinare koje je imala da nas nazove i kaže gdje je i šta se desilo. I da se neće maknuti s tog mjesta dok neko ne dođe po nju. Znao sam jednog čovjeka u Bg koji je tada imao mobilni i samo se nadao da je on u gradu. Bio je. I pronašao je klinke za 15 minuta. Kojih je to 15 minuta bilo za mene. A ona se poslije zezala na svoj račun.

Imala je 12 godina i 2 mjeseca

Danas moja mlađa kćerka slavi 21. rođendan. Studira. Već dvije godine. U Beogradu. Te ulice više joj nisu problem.

Druga godina studija gotovo da joj je prošla a da ni jedan kolokvij a kamo li ispit nije dala. Došla je kući početkom avgusta i imala 11 nepoloženih ispita. Svi smo (osim nje) procijenili da nema nikakve šanse da upiše redovno treću. Ona nije mislila tako. Sjela je i počela da uči. Kod kuće je bila samo desetak dana a onda se vratila u Beograd. I nastavila da uči. Položila je 6 ispita u septembru. Nedostaje joj još jedan za uslov. A ima još oktobar (a možda i oktobar II). Borac.

Danas moja mlađa kćerka slavi svoj 21. rođendan.
Sačuvana

Čovek se ne bori s rupom iskopanom na pogrešnom mestu, nego s budalama koje su je iskopale. Rupu jednostavno zatrpava.
MasterYoda
Moderator

predsednik
*****

Poruke: 4.369
Ugled: +32/-5
Starost: 66
Lokacija: Very Far Away from Anywhere Else
Pol: Muškarac
Van mreže


« Odgovor #9 poslato: 13.12.2006. 13:16:20 »

Nisam se na forumima javljao dva dana. Veći dio tog vremena bio sam daleko od kompjutera a jedan dio i uz kompjuter ali bez mogućnosti da se javim. Ovdje ću vam ispričati priču o ta dva dana (i dvije noći).

Subota. Ustajem u cik zore, dok prvi tračci svjetijeg neba razgone noć. Auto mi nije baš nešto - polovni Golf star 20 godina, a moram biti u Beogradu prije 9. Ženi se sin jedinac moga šure, a njemu dugujem mnogo. Mlada je crnogorskog porijekla, pa, po nekim njihovim običajima, kod nje moramo stići prije 12.
Nije bio problem. Hrvati su konačno završili autoput pa, uz peripetije dva prelaska granica i dvaput putarina (17 kuna i 290 dinara) stižemo u Bg na vrijeme. Kod mlade smo ipak zakasnili par minuta jer je jedan svat usput zalutao. Doktor nauka. Kako ljudi, pored svih titula, mogu biti smotani i izgubiti se iz sredine povorke, to mi nikada neće biti jasno. Mladina majka je ipak iskoristila najstariji trik i vratila sat 5 minuta. Laughing
O svadbi nemam mnogo šta reći što već nije rekao Balašević:

A svadba ko svadba, i šta da se priča
parada pijanstva i kiča
i poznata cura u belom...


Zgrada opštine Čukarica se mnogo promijenila za poslednjih 14 godina. Tu su se moja žena i djeca prijavila '92 dok su boravile u Železniku. Nekada je to bila ofucana zgradetina a danas moderno kompjuterizovano i mermerom optočeno zdanje.
Primijetio sam i da još postoji jedan restorančić u blizini. U prolazu nisam vidio ime ali se dobro sjećam tog restorana jer sam tu, nekada davno, pojeo najukusniju teleću čorbu u životu. Moraću, kada sledeći put dođem u Bg navratiti tamo.
Poslije vjenčanja, vozimo se do relativno malog restorana negdje na Košutnjaku (svadba nije bila velika, kako to u Srbiji zna biti, stotinjak zvanica). Taj dio Bg nije mi naročito poznat ali je prekrasan. Već sam "nabrijan". Nemam pojma kako se zvao taj restoran, samo se sjećam velikog točka koji se okreće, malog jezerca i vodoskoka koji u desetak mlazova izbija direktno iz zemlje i pada u to jezerce.
Muzika k'o muzika. Narodnjaci, kako već ide uz naše svadbe, i trubači (oni su bili zaista dobri).

Duboka noć, subota (ili, vjerovatnije, nedelja, ko će ga znati). Idemo kod svojih cura na spavanje. Par sati, tek toliko da se raziđe magla u glavi i očima.

Nedelja. U RS je izborni dan. Znam da na forumu nema politike, ali ja sam iz druge države a ovo je moj lični blog pa jednostavno moram o tome. Žurimo kući. U Bg semafori imaju jako kratko narandžasto, tek sekunda ili dvije. Prolazim knap. Iza mene mur'ja. Sviraju. Zaustavljam se. Kažu, bilo je crveno. Pitaju me za sve žive podatke, ko sam, odakle sam, gdje radim itd. Prijete zadržavanjem od dan-dva, sudijom itd. Znam o čemu se radi. Dvojica su i dajem im po 10 evra i stvar je u redu. Sva je policija ista, a meni se žuri (a maligani u krvi vjerovatno se još nisu smirili). Kažu mi neki da sam im dao previše, ali, baš me briga. Uostalom, prethodne večeri dao sam trubačima mnogo više. Policija je uvijek bila jeftina i takva će i ostati.
Kući se stižem istuširati i promijeniti odjeću. Ponovo na put, ovaj put u izborni štab SNSD. A tamo kompletna prva postava, od premijera do predsjedničkog kandidata. Cirkus je počeo, a kad će se završiti, niko ne zna. Sjedam za komp i tu ću provesti idućih desetak sati, uz povremeno osvježenje, tek toliko da ostanem u funkciji.

Nedalja. Veče. Stižu prvi rezultati. Vodimo. Ubjedljivo. Na svim nivoima. Kako se veče pretvara u noć, a noć u sitne sate ovog jutra, prednost je jasna i ubjedljiva. Pobjeđujemo, to je sigurno. Pobjeđujemo ubjedljivije od najoptimističkijih predviđanja. Čestitke, slavljenje, izjave za medije. Imamo svog predsjednika (a on je iz mog grada), imamo apsolutnu većinu na svim nivoima.

Ponedeljak. Jutro. Još nas drži euforija. Malo ko je spavao, a i on samo sat, dva. Moji već doneseni maligani samo su se još povećali. Kada ću na spavanje? Nemam pojma. Valjda ću nekako uhvatiti koji sat pa kući.
Sačuvana

Čovek se ne bori s rupom iskopanom na pogrešnom mestu, nego s budalama koje su je iskopale. Rupu jednostavno zatrpava.
MasterYoda
Moderator

predsednik
*****

Poruke: 4.369
Ugled: +32/-5
Starost: 66
Lokacija: Very Far Away from Anywhere Else
Pol: Muškarac
Van mreže


« Odgovor #10 poslato: 13.12.2006. 13:17:40 »

Petodnevna avantura u više od pet činova.

Prolog:Glas naratora: I u mojoj Modriči konačno su počeli uvoditi ADSL. TEOL, Internet provajder našeg telekoma, nudi više različitih paketa ali cijene nisu baš zemaljske. U svakom slučaju, a znajući lokalnog wireles provajdera, po principu "od dva zla biraj ..." a imajući na umu finansijsku komponentu, riješih i ja da uzmem početni (najjeftiniji) paket (384/64k 1Giga). Ipak ja školujem dva studenta u drugoj državi.

Prvi dan. Ponedeljak.
Prvi Čin. Odlazim u poštu i potpisujem ugovor. Na pitanje kada mogu očekivati da dođu i postave opremu, kažu "u srijedu". Uzimaju i moj broj mobilnog, da me obavijeste kada dolaze.
Drugi Čin. Pošto me komp već neko vrijeme zeza, malo raščišćavam po njemu - ništa strašno - malo pospremanje po disku, clinup, defrag, malo rasčišćavanja po registriju i tako to. Provjera dial up-a preko ISDN. Sve radi kako treba, samo iz FF ne mogu da se logujem. I dalje mi je nejasno zašto ali OK. Srediću to drugi put.

Drugi dan. Utorak. Narator: Svi spavaju samo ja se budim. I radi radio...

Treći dan. Srijeda.
Treći čin. Cijeli dan isčekujem poziv ali ništa od toga. Čak sam i radne obaveze na poslu prilagodio mogućnosti da moram hitno otići. Nervozan sam ali ništa ne mogu. Moram čekati i dalje.
Četvrti čin. Popodne. Hajde da već jednom riješimo i taj problem s vatrenom lisicom. Skloniti bukmarke - učinjeno. Pregled i podešavanje parametara ne daje nikakve rezultate. I dalje se svaki pokušaj logovanja završava kao da su podaci ispravni ali ostajem van i ne mogu postovati. IE radi normalno što me strašno zbunjuje. Skidam FF u potpunosti i instaliram ga ponovo. Ne pomaže. Čaprkam nešto po redžistriju (našao sam neke napomene pa provjeravam). Rezultat je katastrofa. Win radi, miš se pomjera po ekranu i istovremeno ne mogu kliknuti ni na šta - ne prihvata. Ni šortkati s tastature ne rade. Ne mogu čak ni ugasiti komp. Radim fizički reset kompa i stvar je ista. Već je 9 naveče, komp ne radi, a sutra će možda doći iz telekoma. Strava.
Peti Čin. Iskopavam neki HD od 30G koji već neko vrijeme nije u upotrebi. Na brzake instaliram XP i najneophodnije drajvere. Srećom, samo par dana ranije skinuo sam najnovije drajvere za većinu opreme. Instaliram i ISDN "modem" (nema tu nikakvog fizičkog modema, samo program za komunikaciju s NT1Multi ISDN adapterom). Sve radi kako treba pa mogu na spavanje.

Četvrti dan. Četvrtak.
Šesti čin. Oko devet dolaze iz Telekoma. Donose spliter i spravu koju oni zovu modem (to je ustvari, onako, stručno, ADSL Gateway ali ću i ja, u daljem tekstu, to zvati modem). Elem, nakon povezivanja splitera i tog modema, na njemu svijetli samo ono Power a ostalo je pogašeno. Počinje i da se osjeća neki oštri miris a ubrzo se pojavljuje i slabašni dim iz modema. Sve gasimo velikom brzinom. Slijedi iskopčavanje svih kablova i pokušaj povratka na staro stanje. Moj komp je preživio, što se ne bi moglo reći za modem ali i za ISDN liniju, i ona je mrtva. Uskoro dolazi, preko mobilnog, poziv iz pošte. Mrtvo je još 15 ISDN linija, a ne samo moja. Izgorilo im cijelo "polje", ma šta to bilo. Privremeno će me prespojiti na analognu centralu, dok se stvar ne izvidi i riješi. Doviđenja.

Intermeco. Glas naratora: Znate li na šta rade čipovi? Ne, ne rade na struju, rade na čarobni dim. Kada taj dim izađe, čip sigurno više ne radi.

Sedmi čin. Iz neke kutije izvlačim obični analogni modem. Ko zna da li je ispravan i da li uopšte negdje imam drajvere za njega. Tražim po CD-ovima kojih imam bar 300 i na kraju ipak uspijevam pronaći neke drajvere koji bi mogli odgovarati. Tu se nikad ne zna. Imao sam jednom dva potpuno jednaka modema i dva potpuno jednaka fabrička CD-a s drajverima i, svaki modem je radio samo sa svojim CD-om, nikako s onim drugim. Instaliram modem i drajvere. Radi. Bože, kakvo je ovo mučenje. A nekad je to bio dobar modem - držao je 44k k'o mutav a liniju nije ispuštao ni za živu glavu. Opet je kasna noć. Šarnem malo po forumima pa na spavanje.

Peti dan. Petak.
Osmi čin. Sve je trajalo 10 minuta (i bukvalno). Oprema povezana, drajveri instalirani, podešen account i sve radi k'o cager. Malo protrčavam kroz net, tek toliko da osjetim brzinu, a onda nazad na posao. Pradamnom je najdužih 5 sati otkad je rat završio.
Deveti čin. Imam novu e-mail adresu. Red je da je unesem na forume pa to i radim. A uopšte nisam provjerio radi li ta adresa. Posljedica je jasna - ne mogu se logovati ni na jedan forum jer su svi poslali aktivacije na tu novu adresu a ja nikako ne mogu da joj pristupim, bez obzira kako podesio mail klijent. Strava. Srećom, tehnička podrška TEOL-a radi 24/365. Sa naloga na Yahoo šaljem poziv upomoć. Dok čekam odgovor nekako uspijevam reaktivirati Krstaricu (zanimljivo, u uglu je pisalo da sam logovan ali nisam mogao postovati. Ipak, dozvolila je promjenu profila Laughing ). Na forumeru nema nade. Otvaram drugi nalog i molim za pomoć. U međuvremenu dobijam mail od Teola da "vaš e-mail nalog nije bio aktiviran (iako mi je ADSL aktiviran dva dana ranije) Sada je sve u redu." I stvarno, sve je u redu. Reaktiviram pristup SF-Team-u nekako skoro u isto vrijeme kad i dan sa svoje strane radi isto.

Dobro došao u novu komunikacionu eru!
Sačuvana

Čovek se ne bori s rupom iskopanom na pogrešnom mestu, nego s budalama koje su je iskopale. Rupu jednostavno zatrpava.
MasterYoda
Moderator

predsednik
*****

Poruke: 4.369
Ugled: +32/-5
Starost: 66
Lokacija: Very Far Away from Anywhere Else
Pol: Muškarac
Van mreže


« Odgovor #11 poslato: 13.12.2006. 13:18:51 »

Dugo sam se dvoumio da li da ovdje postavim ovu priču. Napisao sam je dosta davno, prije skoro osam godina, i niti je SF niti je dnevnik, jer dnevnik se piše dnevno, a ovo je napisano davno. Ali, ipak, jedan događaj od nedelje naveo me da to ipak uradim.

Juče (nedelja) žena i ja bili smo u crkvi, na liturgiji. Nismo mi neki žestoki vjernici, prosto poštujemo nekoliko svojih tradicija (slava, zadušnice, božićni i vaskršnji post, ne baš mnogo strog, i povremeno odlazak u crkvu).

Liturgija ide svojim tokom. Svi koji su bar nekad bili u crkvi znaju kako to ide a ostalima neću da objašnjavam - neka odu i sami to vide. Odjednom se, osim mirisa tamjana, crkvom počeo širiti još jedan miris, mnogo prizemniji i ljudskiji - neko je pustio tihomira. To me navelo da vam ipak dam jedno svoje novo sjećanje, ako sjećanje uopšte može biti novo, tj. da kopiram s diska ovu priču. Pošto se u njoj ne pominje datumska odrednica, radi se o 1998. godini.


Vaskršnja liturgija. Bdenije je trajalo cijele noći. Moj vjenčani kum je bio skoro cijelo vrijeme. Ja sam navratio dvaput, da mu malo pravim društvo.

Na liturgiju dolazim oko pola četiri, Još je duboka noć, nigdje ni traga svjetlosti na nebu. Svjetlost je u dušama okupljenih, a njih ima mnogo, mnogo više nego što može stati u crkvu. Okupljeni oko nekoliko vatri griju promrzle ruke. Hladno je, zima se još nije predala.

Naša crkva nije ni velika ni stara, ali je u svojoj kratkoj istoriji dosta toga preživjela. Temelji su osveštani nesretne 1914. i tako ostali. Nije bilo teorije da se u anektiranoj Bosni izgradi srpska crkva, pa je završena tek 1921. Kad kažem završena, mislim na osnovniobjekat i najprimitivniji ikonostas bez ikakvih dodatnih ukrasa, ikona na zidovima i drugog. Ali, imali smo crkvu u gradu i to je bilo dosta.

Ustaše nisu mislile tako pa je crkva poharana i gotovo uništena 1941. Malo šta od ionako skromne crkvene opreme je spašeno. Obnavljanje poslije 1945, pod komunistima, posebna je priča poznata u detalje samo sveštenicima koji su to morali iznijeti na svojim plećima. Dobili smo svoju crkvu - drugi put.

A onda smo svi ponovo poludili. 1992. crkva je ponovo spaljena pa je izgorilo sve što je gorjeti moglo. I zvona su srušena i oštećena ali su ih hrabri pojedinci uspjeli sakriti i sačuvati od potpunog uništenja. Krstovi nisu bili te sreće.

Već 1993. počela je obnova, uglavnom iz priloga naših "gastarbajtera" ali i velikog broja građana. Mnogo je tu bilo posla. Potpuna rekonstrukcija kupole, tornja, nabavka i pozlata novih krstova, popravka zvona, novi ikonostas, ikone... Ponovo smo dobili svoju crkvu - treći put u 70 godina.

Stojim u crkvi. Liturgija je počela u četiri i teče svojim tokom. Sveštenici su promijenili rize - sada su u bijelim. S desne (južne) strane stoji grupica od tri-četiri lika koji ne pripadaju ovdje ali im niko ne smije reći da se gube. SFOR-ovci. Nisu pravoslavci a možda ni vjernici. Talijani su pa mislim da ipak jesu vjernici, ali katolici. Ovdje su s prevodiocem (a prevodioci su uglavnom muslimani) po zadatku, da slušaju šta to tamo popovi govore i da slučajno ne huškaju narod.

Stoje SFOR-ovci i posmatraju gole zidove. U neobičnoj su situaciji, u neobičnoj zemlji, među neobičnim ljudima. Nema ovdje klupa na koje bi sjeli, nema ni slika na zidovima, samo nekoliko ikona na ikonostasu.

Dosadno im je. Nema se na čemu oko zadržati. Nema se na čemu ni uho zadržati. Liturgija k'o liturgija. Samo, vaskršnja je pa je malo duža. Stvarno im je dosadno.

Puštanje vjetra smatra se u nekim kulturama normalnim, u nekim čak i poželjnim za zdravlje. Postoje dva narodna naziva za ove pojave, a odnose se na najuočljiviju njihovu karakteristiku - glasnost: zvonimir i tihomir.

Zvonimir glasno daje do znanja svima: ja sam se oslobodio pritiska. Osim tog zvuka obično nema drugih pojava.
Tihomir je mnogo podmukliji. Iskrada se bez zvuka i svoje prisustvo obznanjuje "mirisom" koji, slično suzavcu, tjera suze na oči i od koga može i čelik da zarđa.

SFOR-ovcima je dosadno ali njihova crijeva rade dobro. Oni nemaju problema s nabavkom delikatesa pa se s njihove strane skoro neprekidno širi miris tihomira koji povremeno nadjačava miris tamjana. Narod se već odmakao koliko je to bilo moguće u punoj crkvi tog vaskršnjeg jutra, a to nije baš mnogo daleko. Tihomirski krug.

Prvi zraci sunca probijaju se kroz oltarski prozor. Hristos Voskrese!


Od ovog događaja proteklo je bezmalo osam godina. SFOR više ne stanuje ovdje a zidovi naše crkve oslikani su (doslovno svaki centimetar) slikama svetaca. Nama je ona bila lijepa i bez tih slika ali s njima je ljepša.
Sačuvana

Čovek se ne bori s rupom iskopanom na pogrešnom mestu, nego s budalama koje su je iskopale. Rupu jednostavno zatrpava.
MasterYoda
Moderator

predsednik
*****

Poruke: 4.369
Ugled: +32/-5
Starost: 66
Lokacija: Very Far Away from Anywhere Else
Pol: Muškarac
Van mreže


« Odgovor #12 poslato: 13.12.2006. 13:19:53 »

Oni koji već duže vrijeme koriste prednosti savremenijih tehnoloških rješenja skoro su zaboravili sva ograničenja dial-up pristupa Internetu.
[list=1]
  • Konektuješ se nekako (uz svu pisku ako je pristup analogni a bez piske ako je ISDN). Tog trenutka počinje da otkucava sat.
  • Počinješ tražiti ono što ti treba. Strane se otvaraju puževom brzinom a kad se otvore vidiš da to nije ono što si tražio pa moraš ponovo. Sat otkucava.
  • Našao si ono što ti treba. Na brzinu selektuješ pa copy pa otvoriš dokument gdje ćeš to snimiti pa paste (ili snimiš cijelu stranicu). Ovo često rezultuje ponovnim učitavanjem strane. Sat otkucava.
  • Prekineš konekciju.
  • Sada se bacaš na čitanje. Ups! Ovdje je hiperlink na sadržaj koji te posebno zanima ili daje dodatna objašnjenja koja su ti potrebna. Ponovo uspostavljaš konekciju. Ponovo kreće sat.
  • Pronalaziš sadržaj iz hiperlinka. Ponovo copy/paste. Sat otkucava.
  • Ponovo prekidaš konekciju.
  • U 90 % slučajeva, ovdje dolazi skok na 5 i ciklus se nastavlja.[/list:o]
    Ako počneš čatati posljedice po telefonski račun i vrijeme kupljeno kod provajdera su katastrofalne.
    Posebne priče su skidanje obimnijih materijala ili kada te, usred rada, neko prekine (žena, djeca, prijatelji) jer si im hitno potreban. Prekidanje (a po Marfijevom zakonu upravo tada imaš najčišću moguću liniju) porazno djeluje na volju za daljim radom.

    Sve prednosti stalne konekcije najbolje sam shvatio kada sam počeo prevoditi tekst o Ursuli Le Guin. Sve je pristupačno u kratkom vremenu, uz samo neki klik mišem. I uopšte ne razmišljaš o tome.

    Kada se čovjek nađe u ovakvoj situaciji počne razmišljati o nezamislivim resursima koji mu stoje na raspolaganju. Da li iko shvata koliki su ukupni računarski kapaciteti, prenosni kapaciteti i sve ostale tehnikalije angažovani da ispune njegove želje. Koliko i kakvih servera ima brat G ili seka W. Ne razmišljamo o tome ni gdje su oni i kako naši zahtjevi i njihove baze putuju kroz mrežu. Optički vodovi, sateliti, bežične mreže, masa opreme zauzeta time da ispuni našu želju. Ogromna moć pod prstima korisnika.

    Čitam sinoć da se ukupno znanje o strukturi i funkcionisanju mozga udvostručava svake godine. Mozak se može opisati s 50 gigabajta podataka i predviđanja su da će do 2030. biti moguće napraviti računar koji će prevazići ljudski mozak u svakom pogledu. Koliku će moć tek tada imati korisnici kojima će na raspolaganju stajati ovakve mašine i sve ljepote gigabitnih prenosnih kanala.
Sačuvana

Čovek se ne bori s rupom iskopanom na pogrešnom mestu, nego s budalama koje su je iskopale. Rupu jednostavno zatrpava.
MasterYoda
Moderator

predsednik
*****

Poruke: 4.369
Ugled: +32/-5
Starost: 66
Lokacija: Very Far Away from Anywhere Else
Pol: Muškarac
Van mreže


« Odgovor #13 poslato: 13.12.2006. 13:21:12 »

Ljudski život, svaki ljudski život, život bilo kog ljudskog bića ikada rođenog na ovom svijetu, sastoji se od dugog niza dana. U tom dužem ili kraćem nizu ne postoja dva jednaka.

Neki su izvanredni, ključni trenuci, dani koji se trajno urezuju u mozak, čineći tu osobu tako jedinstvenom u Univerzumu. Nema mnogo takvih dana. Kad sam se prvi put zaljubio; kad sam sreo ljubav svog života; kad sam upoznao jedinog pravog prijatelja (a pravog prijatelja nije lako naći-nekoga ko bi za tebe, a i ti za njega, i u vatru i u vodu, bez razmišljanja i oklijevanja; mnogi prožive život a da ne nađu takvog a samo izuzetni ih imaju više); kad su mi se rodile kćerke ili kad sam, ostavši duboko u pozadini neprijateljskih linija nakon jednog iznenadnog prodora, ipak izvukao svoju ludu glavu živu i zdravu.

Ima još značajnih dana kojih se čovjek sjeti s vremena na vrijeme, ali nisu tako čvrsto fiksirani kao oni prvi.

Kao protivteža dobrih, postoje i dani kjih se čovjek sjeća a radije bi da ih zaboravi. Nema ih mnogo ali su tu da vas uvijek podsjećaju da može biti i gore, mnogo gore...

Ipak, najveći broj dana u ljudskom životu su nekakvi prosječni; dani koji su kao i svaki drugi. Ne ističu se ni po dobru ni po zlu, ni po smijehu ni po suzama, ni po radosti ni po žalosti. A upravo to je ono što čini ljudski život tako žalosnim.

Svaki put kada se okonča dan upitam se „da li sam danas učinio sve što sam mogao da ovaj dan bude barem malo bolji od prethodnog?“. I često je odgovor „nisam, mogao sam učiniti bar još nešto“.

Svako od nas, svaki dan, može učiniti barem još nešto. Ne mora to biti nešto krupno, što će zabilježiti mediji ili će ući u istoriju. Dovoljna je i najmanja sitnica: osmijeh na licu djeteta kome ste poklonili bombonu, suza koju ste uklonili s nečijeg lica uz par toplih riječi, ustupljeno mjesto ili ruka pomoći nekom starom. Sve to ima nikakvu ili zanemarivu finansijsku vrijednost i neće vam oduzeti skoro ništa vremena. Ali prava vrijednost toga ne može se procijeniti; ti trenuci čine cjelokupni Univerzum barem malo ljepšim mjestom za život. Malo boljim ali ipak boljim.

Lijepo je to, jedne davne godine, u jednoj bivšoj državi, u jednom dobrom filmu, kao mantru iz usta jednog dječaka, rekao Emir Kusturica: Svaki dan, u svakom pogledu, sve više napredujem!
Sačuvana

Čovek se ne bori s rupom iskopanom na pogrešnom mestu, nego s budalama koje su je iskopale. Rupu jednostavno zatrpava.
MasterYoda
Moderator

predsednik
*****

Poruke: 4.369
Ugled: +32/-5
Starost: 66
Lokacija: Very Far Away from Anywhere Else
Pol: Muškarac
Van mreže


« Odgovor #14 poslato: 13.12.2006. 13:22:19 »

Kod nas postoji jedna institucija kakve nema nigdje na svijetu, ni u jednoj drugoj zemlji osim možda u toplim državama centralne Amerike (Meksiko, npr.). Naziv te institucije je birtija.

Oh, naravno, u svijetu, a i kod nas, postoje razni oblici okupljališta naroda koji želi popiti neko piće, sam ili u društvu. Razni kafići, kafane, restorani, hoteli, splavovi itd; samo, ni jedan od tih objekata nije kao birtija. Jer, birtija je drugačija. I to u mnogo elemenata.

Objekat

Birtija je uvijek malo sklonjena od očiju. Ko ne zna za nju lako može proći na par koraka od nje a da i ne primijeti da je ona tu. Nema šljaštećih neonskih reklama, folijom izlijepljenih ogromnih staklenih površina, trešteće muzike i drugih elemenata po kojima se ona može primijetiti. Tek mali natpis folijom polijepljen preko bijele fluorescentne armature koja je očišćena prije ko zna koliko godina, puna uginulih insekata, a uglavnom i ne radi. Umjesto ogromnih stakala tu je tek poneki mali, davno oprani prozor. U uglu minimalnog šanka stoji neki mali kineski radio s kojeg, tek ponekad, dopiru jedva čujni zvuci turbo folka. Jer, gostima ovog kulturnog objekta ne treba glasna muzika. Oni tu nisu radi muzike. A gosti...

Gosti

Za ono nekoliko starih, drvenih, klimavih stolova, prekrivenih davno izlizanim, masnim i od raznih prolivenih pića umrljanim kockastim platnenim stolnjacima, na još starijim i klimavijim stolicama sjedi omanja raštrkana grupica stalnih gostiju. Jer, birtija živi od starih gostiju. Rijetko tu navrati neki namjernik a i taj se uglavnom kratko zadrži. Samo izuzetno, neki prolaznik iz drugog grada, dok čeka prevoz koji će stići kroz ko zna koliko sati, a u svom gradu koristi usluge lokalne birtije, može se zadržati koji sat.
Stalni gosti birtije nisu tu radi nekih velikih priča. Ni radi muzike. Ni radi druženja. Oni su tu radi pića. U društvu, ako neko baš insistira, ali uglavnom sami. A piće je u birtiji uvijek jeftinije nego na drugim mjestima. I, niko ga neće tjerati da to svoje piće što prije popije i, ili naruči drugo, ili napusti objekat. Nema nervoznih konobara koji svaki čas dolaze do stola, prazne pepeljare, sklanjaju flaše, pitaju šta želiš popiti ili govore ono čuveno "da naplatim". Gazda birtije sjedi negdje iza šanka, nalakćene glave i malo zakrvavljenih očiju, u stanju sličnom svojim gostima. Ako ti treba neko piće, moraš ga pozvati, jer sam neće doći da te uznemirava. A pepeljaru isprazni sam ili, najbolje, pepeo i pikavce baci na pod. U sitnim satima pod ionako izgleda isto kao i pepeljara a čisti se jednom dnevno, u prijepodnevnim satima.
Sjede tako gosti, raštrkani, tu i tamo, polako ispijaju svoja pića. Padne ponekad i neka riječ, poluglasna razmjena mišljenja. Rečenica od nekoliko riječi traje minutama i često ostaje nedorečena.
Nije neobično ni vidjeti gosta kako nalakćen spava pored svog polupopijenog piva. U čaši (ako je uopšte i koristi) nekoliko udavljenih muva. Niko ne dira takve goste i zbog toga oni i dolaze u birtiju. Ma, probudiće se on već i, nakon što ukloni uginule muve (a nekad ni to ne uradi) popiti svoje pivo, onako mlako i izvjetreno od dugog stajanja. A onda poručiti sledeće. A možda i ponovo zaspati, prije nego što to pivo stigne na sto. Ni gazda se baš ne žuri mnogo. Treba ustati iz brloga, izvaditi flašu iz gajbe pored nogu, pronaći otvarač i otvoriti flašu, odnijeti to do stola - mnogo posla. Polako - ne gori kuća. Ne očekuje gazda birtije da će steći veliku lovu preko noći. Važno je da polako kapa lova i da ni njega niko puno ne dira.

Jedini problem radu ovih objekata prave policajci. Oni baš nemaju razumijevanja za potrebe običnih ljudi pa insistiraju na nekim glupim odredbama o radnom vremenu i točenju alkohola. Radno vrijeme! Ko je ikad vidio da birtija ima neko radno vrijeme? Ona radi kad ima gostiju a ne radi kad ih nema. A iz birtije gosti odlaze ranom zorom. Radno vrijeme. Gluposti birokratije koja se "brine" o dobrobiti građana. Gostima birtije je baš dobro kad ih, u sitnim noćnim satima, niko ne dira. Ako već brinu o njihovom dobru, nek im poruče jednu turu pića-vjerujte da će biti veoma zahvalni. Pogotovo ako to urade tiho, ne budeći usnule. Koja sreća kad se usnuli gost probudi i nađe punu flašu piva pred sobom.

Šteta je što ovakvi objekti polako izumiru, potisnuti talasom objekata gdje se forsira brza zarada. Forsirano ispijanje pića uz trešteću muziku od koje ne čuješ ni sam sebe nije u stilu birtijaša.

Bila je jednom davno i u mom gradu nekoliko birtija ali jedna je bila baš dobra. Danas. Ne znam. Možda neka i ima ali nema ni jedne dobre.

Gazda te dobre birtije bio je gori alkos od najgoreg gosta. Nije puno polagao ni na šta. Ni na samu birtiju a ni na njene goste.

U jednoj od mnogobrojnih situacija kada je bio pijaniji od svih, u neke sitne noćne sate, izvadi novčanik i ključeve birtije, stavi ih na šank i kaže: Jebite se, evo vam novčanik, evo ključevi, evo šank. Uzimajte sami a pare ostavite. I, ko bude zadnji nek zaključa birtiju a ključ mi ostavi pod otirač. Ja odo' spavat.
U to vrijeme dinar je bio cjenjeniji nego danas. Pivo je bilo 1,50 dinara a svuda je bilo onih sitnih para. Pola dinara zvalo se petobanka. Poruči jedan gost pivo i, kad je gazda donio i otvorio, utvrdi da ima samo 1 dinar. "Otpij za petobanku" kaže gost a gazda, mrtav hladan, nagne flašu i otpije trećinu. To su bila vremena.
Policija (milicija) nije baš mnogo insistirala na radnom vremenu. Posebno ako se ne stvara nepotrebna galama. A galama nije svojstvena birtiji pa je to uglavnom bilo u redu. Samo, po pitanju točenja alkohola bili su malo strožiji. Poslije 1 noću nisu dali da se toči bilo šta što sadrži alkohol - barem se to nije smjelo vidjeti. I sad, sjede gosti (ili spavaju) a pred njima flašice raznih sokova. U to vrijeme niko ne pije iz čaše, samo direktno iz flaše. Razlog je veoma jednostavan. U flašici od soka nalazi se "sok". Flaša se bira prema vrsti pića koju gost pije- flaša soka od jabuke za pivo, flaša soka od ribizle za vino, ljuto piće pomiješano s minimalnom količinom soka od narandže itd. Malo više posla za gazdu ali gosti su zadovoljni. A milicija ne provjerava. Znaju oni za to, naravno, ali oni su narodna milicija. Ako ne primiriše može se praviti da je sve po zakonu a piće u flašici ne širi okolo tako jak miris kao ono u čaši.


Od kafane, do kafane
Kradem Bogu dane.
Nema drage da me čeka
Kraj dušeka meka.
Nema drage da me čeka
Kraj dušeka meka.
Sačuvana

Čovek se ne bori s rupom iskopanom na pogrešnom mestu, nego s budalama koje su je iskopale. Rupu jednostavno zatrpava.
Stranice: [1] 2   Idi gore
  Štampaj  

 
Prebaci se na:  

Šema sajta  ◊   SF Vektor  ◊   TV program  ◊   Periodni sistem NF

Pravilnik  ◊   SF kviz  ◊   NF na Krstarici  ◊   SF filmovi  ◊   Bibliografije

Kopirajt © 2006-2021. SF tim. Sva prava zadržana.
Pokreće MySQL Pokreće PHP Powered by SMF 1.1.21 | SMF © 2015, Simple Machines | Mapa foruma | Arhiva | wap2 Ispravan XHTML 1.0! Ispravan CSS!
Stranica je napravljena za 0.032 sekundi sa 24 upita.