U meduvremenu, snalazim se. Potraga za samim sobom, moj blog, moj stan, zadnje pizdarije u
modi, veze i afere, tko koga ševi... bilo kakva proteza kojom cu se držati za Ja! Da društvo nije postalo
takva definitivna apstrakcija, oznacavalo bi skup egzistencijalnih štaka, skup ovisnosti koje sam ugovorio
kao cijenu svog identiteta. Hendikepirana osoba model je gradanina sutrašnjice. Nije slucajno da
organizacije koje ga danas iskorištavaju, istovremeno zahtijevaju da mu se osigura "egzistencijalni
minimum" (revenu d'existence).
Posvudašnji nalog da se "bude netko" održava patološko stanje koje cini društvo nužnim. Nalog
da se bude jak proizvodi slabost kojom se to društvo održava, toliko da sve naizgled poprima terapeutsku
narav, cak i rad, cak ljubav. Svi oni "kako si?" koji se izmijene u jednom danu podsjecaju na medusobna
mjerenja temperature. Socijabilnost se sastoji od tisucu malih niša, tisucu malih skloništa gdje se možeš
zgrijati. Sve je bolje od velike hladnoce vani. Gdje je sve lažno jer je sve samo izlika da se zgriješ. Gdje
se ništa ne može dogoditi jer smo svi zaokupljeni zajednickim drhtanjem. Ovo društvo uskoro ce na
okupu držati samo stremljenje društvenih atoma nekom iluzornom ozdravljenju. Podsjeca na
hidrocentralu koju pokrece gigantski rezervoar neisplakanih suza, uvijek na rubu da se prelije.
"I AM WHAT I AM." Nikad dominacija nije imala neviniji slogan. Održavanje Jastva u stanju
trajne polupropasti, kronicnog polusloma najbolje je cuvana tajna aktualnog poretka stvari. Slabašno,
deprimirano, samokriticno, virtualno Jastvo u biti je taj beskrajno prilagodljivi subjekt kakav iziskuju
proizvodnja temeljena na inovaciji, ubrzano zastarijevanje tehnologija, konstantna previranja socijalnih
normi, opca fleksibilnost. Istovremeno je i najpohlepniji konzument i, paradoksalno, najproduktivnije
Jastvo, ono koje ce se najžešce i najenergicnije baciti i na najmanji projekt, samo da bi se kasnije vratilo u
svoje izvorno stanje larve.
"TO ŠTO JESAM", dakle? Od djetinjstva živim u struji majcina mlijeka, mirisa, prica, zvukova,
osjecaja, djecjih pjesmica, supstanci, gesta, ideja, impresija, pogleda, pjesama i hrane. A što sam ja to?
Vezan posvuda za mjesta, patnje, pretke, prijatelje, ljubavi, dogadaje, jezike, uspomene, za sve vrste stvari
koje, prema svemu sudeci, nisu ja. Sve što me vezuje za svijet, sve veze koje me tvore, sve snage koje me
sacinjavaju ne formiraju identitet, kojim bih se trebao razmetati, nego egzistenciju, jedinstvenu i
uzajamnu, življenu egzistenciju iz koje mjestimice na trenutke proviruje to bice koje kaže "ja". Naš
osjecaj nekonzistentnosti rezultat je glupavog vjerovanja u trajnost Jastva i premalo brige koju pružamo
onom što nas cini onime što jesmo.
Omamljuje pogled na šangajski neboder na kojemu se šepuri Reebokov "I AM WHAT I AM".
Zapad svuda potura, kao svog omiljenog trojanskog konja, tu ogorcenu antinomiju izmedu Jastva i
svijeta, pojedinca i skupine, predanosti i slobode. Sloboda nije gesta kojom se rješavamo svojih
predanosti, nego prakticni kapacitet da se njima djeluje, da se krecemo u njihovu prostoru, da ih
uoblicimo ili raspustimo. Obitelj postoji kao obitelj, dakle kao pakao, samo za one koji su odustali od
izmjene njenih iscrpljujucih mehanizama ili one koji ne znaju kako je izvesti. Sloboda da se otrgnemo
uvijek je bila fantomska sloboda. Ne možemo se riješiti onog što nas sputava, a da u isto vrijeme ne
izgubimo ono na što svoje snage možemo primijeniti.
16.11.2019. 03:09:01
