Elem, konačno sam razumeo šta vam nije jasno u priči, i priznajem da sam pomalo zbrzao ili nedovoljno jasno definisao ulogu sporednih karaktera.
Konobar je trebao da predstavlja (služio je NEPOSTOJEĆE vojnike) život, radost i htenja, neostvarena, onih mrtvih vojnika.
To ću morati da pojasnim, ali još ne znam kako.
Policajci "koji samo rade svoj posao", mislim da je jasno.
Drugo zaustavljanje je služilo da čitaocu da hint, nagoveštaj, ali i da spremi junake na spoznaju, prihvatanje smrti.
Vojnici. Mislim da je i to jasno.
Elem, oni su ti koji nisu dozvolili da oni "odu".
Sa obe strane, vojska, nekad suprostavljena, svesna da će ih konobar uzaludno ćekati, ne dozvoljava da ih panduri odvedu. Naročito ne nakon okupljanja sa preživelom rajom.
A Lejla?
Bila je jedna Lejla, sa najlepšim očima, zelenim, koje sam ikad u životu video. I, usnama ukusa vrele višnje...
I sad, dok ovo pišem, da je to bilo pre skoro, ako i ne, 20 godina, osećam se onako, matoro... grrr
Očito, nisam uspeo (iz prve).
Doradiću.
I nisam se zbog toga obeshrabrio, čak naprotiv.
Doteraću ja nju u "picino oko", što bi rekao onaj bezobrazni Fujto...

Žao mi što nisam dobio još komentara, da još bolje razumem razloge (ne)uspeha ove priče.
EDIT
Rekoh ja na početku da se mnogima ova priča neće svideti, ali meni je bilo jako potrebno da je napišem. Tako me puklo u tintaru.