PanzerPedjys
Registrovani
član posade
Poruke: 89
Ugled: +5/-2
Starost: 50
Lokacija: Oxville
Pol:
|
 |
« Odgovor #1 poslato: 06.04.2010. 11:56:07 » |
|
Laganim korakom gazila je sasvim sigurno putem od klonje ka svom astalu, popravila suknju i mahnula konobaru za novom, ako sam dobro upratio, duplom turom. Sad već sasvim sigurno, nisam mogao odvojiti pogled od nje. Biće da sam dovoljno dugo potcenjivao i zaboravljao na svoj šarm. Nešto se ukuvavalo u meni da prosto nisam mogao verovati da se slično može dešavati. Meni. Ne sećam se dali je bilo tada u pojilu drugih ljudi, što, mora se priznati, hoće škoditi u poslu moje branše. Opcrtan je bio jedan perfektan krug, koji je počinjao i završavao se negde naspram mojih očiju a ona je bila u epicentru. Gutao sam svaku linijicu oko njenih očiju, i one najmanje nabore na vratu, mali mladež odmah ispod brade, seksi bore što ostavljaju osmesi na samim krajevima usana, blago špicasta brada, razdeljak ka desnoj strani a resto kose sa leve strane zadenuta iza uha...Diskretne bele minđuše i ...dva duboka kestenjasta oka...Koja su me uhvatila nasred mog pohotnog pohoda. ..Sledio sam se. Stari osećaj. Nikad problema sa ženskama nisam imao osim sa onim do kojih mi je stalo. A onda se sve rasprši u bledilo i ledeno doba nastupa. Tolike godine, i ništa. Ništa ja iz svega toga naučio nisam. Otpila je iz čaše, povukla iz cigarete i ponovo me pogledala. Oće „čika zuba“ da otvoriš usta. Ajde, samo malo. Pa još, samo malo...Muljao sam te stare probleme po glavi malko, i cupkao, aman! Tolike godine, i ništa! Podigla je levu obrvu i klimnula mi glavom, kao da se znamo od oduvek. Nasmešila mi se. Sa ta dva najtoplija oka, ikad. Sve ostalo su bile samo oprljene cepanice. Kao sleđen, tačno sam znao da imam ne više od milisekunde da, ili zgrabim tu moju čašu i pojurim za njen astal, ili, biti sleđen još malo pa pojasniti njen gest sa „Ko? Jel ja?!?“ izrazom, ili oba zajedno pa se u najboljem srednjovekovnom maniru prezentirati pred njom. Siguran sam da mi je prošlo kroz glav: a.) Više nego zapušten stan ; b.) stan je ledara ; c.) džep mi je šupalj, tačnije prazan ; d.) Nisam se ljudski opro od ko zna otkad, plaknuo jesam ; e.) iz usta mi sigurno smrdi grđe nego iz fabrike tutkala ; f.) moram biti sa njom dok me ne otera od sebe ko džukca, iz već od gore pomenutih razloga. Zgrabio sam čašu, ustao sa stolice i...Ponovo se vratio u nju.
Ušao je „On“. U moju kafanu je ušao lično „On“. Kad se iko od nas potrudi pa zamisli i ljudski reši da tačno zna, ko je kriv za sve njihove, njegove, naše neuspehe, sranja i još gore septičke jame...Nađe se uvek jedan definitivni „On“. Uvek. E, moj crni leptir je baš sad ulepršao. Čovek kome zahvaljujem za moj sadašnji život, je, tu! Zaleteo se, pravo, u, moju, kafanu! Crni lepitir se vratio u moj život, i eto ga, cupkao dok hoda do šanka uz „Green Onions“ na džuboksu. Sve se smrklo kad sam mu video beli šal. Rekoh sebi,„Ma, puši ga, sad je il nikad je. Na sunce, sve, sad il nikad“. Saberite, i to vrlo razložno, sav gnev koji ste ikad osetili prema ikome, pomnožite ga sa skoro pa (kažem „skoro“ jer ima još) beskonačim i, bićete tu negde. Približno, samo približno. Sav moj jed, sečenja struje, grejanja, kreditnih kartica, divljanje davno bivše konačno ispižđene supruge, alkohol, mora i mora alkohola da zadovolje i navučenog krokodila, razvoda, deobe, besparice i kerove po noćnim uličicama, piksle o koje se uredno saplićem oko kontejnera... Jeste, ponekad i u njima završim i toga se ne stidim. Sve, svega lošeg što mi se ikad na ovom svetu desilo, esencija svega toga je upravo ulepršala u moje pojilo pocupkujuci na Bookera Tija. I pride, odmotova svoj beli šal meni pravo na očima, lagano ga baca na čiviluk, skida kaput, kači ga na čiviluk. Ispod je sako, krem sako, i nekakva žućkasta košulja. Sjaji zlatan lanac oko vrata. I nadlanica šljašti. Rolex. Zlatan prsten reda veličine osrednje balkanske države. Sve još uvek cupka na „Green Onions“. Kroz maglu vrištećeg i nadolazećeg ludila čujem da od magarčine hoće nešto ljuto. I to, brzo. Samo dok ovlašćena šlep služba ne dođe po njegovog BMWa. Jadnik, opičio ga je neki golja na semaforu, tu odmah na raskrnici iza ćoška. A čovek, naravno, po takvom maleru mora popiti nešto ljuto. Fokus fokusa, samo jedna tačka. „On“ je na metar od men, mora popiti nešto ljuto. Srpuće to svoje ljuto sa najgornje police. ’’Cause cheap is how I feel’’, ovo se nikako ne propušta. Grabim svoju čašu još jednom i sav fanovski isceren se premeštam par barskih stolica bliže njemu.
Inače, baš želim da ste imali šanse da se upoznemo dok sam još bio živ. Bio sam jedan skroz OK lik. Čikov, lasica i lisica, prvoborac šarma i vlasnik zavidnog socijalnog brdašca. Sve moje cicike, od prve do poslednje uključujući tu i onu koju sam oženio su bile nešto ispred prve lige, na obostrano zadovoljstvo. Svoj šarm nikad nisam precenjivao a bogme ni podcenjivao, hodao sam sigorno po liniji, uvek pravom i da obavezno čačka po levom sunčevom okcu. Mnogi su mislili, baš kao i ja, da su suvereni, pa šetaju tako dok se ne oklizu. Mnogi samo pocupno, poskoče i nastave dalje. E, a ja sam opičio dupetom pravo po kredi, nasred. I to nimalo šarmatno. Ja fudbal više nego obožavam. Nikad nisam igrao ni pikao loptu u zadnjem dvorištu. Takvi u kladionice ne smeju ni primirisati, ne znaju za suštinu, odbvijaju da znaju šta je ta igra ustvari. Ako je politika majka kurvarstva, fudbal i prateće fudbalske kladionice su svemu tome baba. Nije da nisam pokušavao da se otresem te prljavštine sa sebe ali nekako to baš i nije lako. Prljavština se ponekad neda otresti. Postoje tu neki čudni glasovi, počesto i samo u glavi, prave pomutnju, laju kao konzerve na nizbrdici a onda prvao u pizdu materinu. I evo ga sad, mene, „taj i taj“, koji je bio „onaj“. Lokalni „Crvenooki“ je skoro pa zbunjen. A kad jednom pocrveniš plavetnilo se, bato moj, ne vraća lako ako ikako. Ja sam tad, batice moj, bacio sve, i kažem sve, na jednu jedinu utakmicu. Na tu utakmicu našeg ponosa i naše heroje. A sreća hoće da leti, leti, lagano se okreće pa se uvrće, sva popizdela, naginje se na dole, pa, opalac!, opet na gore, propinje se i okreće, pa konačno opizdi o patos. I kraj. Tišina. Okolo čangrljaju samo otpaci fine keramike. I, evo ga, najfinija keramika, cela celcata, u komadu, trese sa najgornje police, pravo meni u lice! Da se razumemo, tu filozofije nema, kad se tuče penal postoje, 3,2,1,0, ne postoji tehničkih problema. Postoje tri stative, ako se i golman uračuna u to sve. U čemu se ovde ustvari radi, kad balvan promaši čitavu loptu, tek je pikne, vrhom kopačke, a ona se tako veselo zakotrlja unaokolo, zblanuti golman došeta do nje i pokupi je i prsne u smeh. To je bio dan kad je muzika utihnula. Ma sve je otišlo u tihu pičku materinu! Barem što se mene tiče. Dan kad sam umro. I, eto me, dan kad sam nanovo umro a muzika rekla da, ma da se svi zajedno nosimo u materinu! Gledao sam ga pravo u oči i tražio tragove plavetnila. On je migom magarčini za šankom naručivao sve nove ture i podizao čašu resto likovima u kafani. Klimao glavom u odpozdrav. Heroj! Registrujem svilenu bombonu što nam se pridružuje za šankom i magarčinove užagrene oči kako razmeću ture levo i desno po šanku. Kao u priči, kafana odjednom dupke puna. I to fudbalskih fanova, dernjaju se i klanjaju legendi. Znoj se cedi iz vaduha, čitavo veče poprima oblik pijanog orgijanja u svlačionici. Svi divljamo u ritmu huliganske himne sa džuboksa.
Onaj sa besnim automobiolom i dalje čeka specijalnu šleb službu dok se pojilo prazni. Duboko je jutro. Svilenoj bomboni bljeska koleno dok joj pijano perpričava storije svojih zvezdanih dana. Pominje i promašeni penal. Smeje se kao prost dok nam prepričava kako je od tog penala kupio taj isti automobil što ga čeka opaljen za ćoškom. Čak se i naginje, sve u poverenju, meni na uvo, šapće mi mljackajući i pokušavajući da iz svega izvede razgovetnu rečenicu... koliko mu je to sve para donelo. Tačno do poslednjeg zvečećeg novčića. A ja, šta ću, izgradio sam ugled na poverljivom izgledu, ćutim i grickam kikiriki. Gledam periferno kako te njene butine bljeskaju sa njegove leve strane.
Ostalo nas je na kraju samo četvoro u pojilu. Podbočena magarčina sa suprotne strane šanka, dobrano se, dobrano pripio. Oči prebacio na rezervu, crveni ih ko zec u sezoni parenja. Već me neko vreme gleda kao da će me, nedaj Bože, pozvati u stan. Nagnuo se preko šanka bliže i sasvim razgovetno me priupitao, „Buraz, jel sad, ili...“, i... I bez ikakve najave ošinuo fudbalsku zvezdu bejzbol palicom pravo preko njuške. Kad se skljokao dole, ja sam krenuo da ga gazim i šutiram gde god sam pomislio da može boleti a magarčina ga je i dalje kljuvao palicom u glavu. Ako se ikad vrtilo, sad jeste. Na džubksu je sviralo nešto mlado i ljuto, nešto iz pedesetih. Ona je ponudila da nas odbaci sve kućama. Sećam se njene garaže, neverovatno dobro opremljene alatom. Bio je tu jedan čudan ali opet i prilično svrsihodan set klješta. Birao sam najlepša a onda ih sve redom isprobao. Štrpkao sam deo po deo njegovog mesa. Kljuc, kljuc, kljuckao. Sećao sam se njegovog smeha. I štrpkao, sve u malim komadićima. On ni glasa nije puštao a ja sam još uvek štrpkao. Bio je to najlepši smeh, ikad! Nasred njenog travnjaka sam iskopao rupu, poduboku, da je ni arheolozi ne pronađu, za milenijum. „Green Onions“ sam pojačao do daske, samo njemu u čast. Beli šal sam zadržao. Okačio sam ga o neke jelenje rogove, od kapitalca, pričvršćene na parčetu bukovine. Kupio sam ih na garažnoj rasrodaji, odmah tu u komšiluku, par dana posle. Svaki dan ih gledam u dnevnoj sobi.
Sad baš učim naše troje dece da plivaju kako treba, da se bore sa talasima i lošim vestima. Koristiće će im kad tad. Dobra su to deca. Stvarno se borim da nam život bude što slađi. Naša farma ćuraka sad, posle 7 godina, radi bez problema, bez zamerki. Sasvim dovoljno za život. Ona sa fanatičnim žarom uzgaja trešnje. Lepo nam je. Magarčina nam je bio kum, ipak je ispao OK momak. Hrast nasred našeg travnjaka raste ko iz vode.
|