sivka
Eta Carina
admiral
Poruke: 765
Ugled: +8/-0
|
 |
« Odgovor #1 poslato: 31.08.2009. 16:06:31 » |
|
6. Mara je bila gladna. Već nekoliko dana samo po milosti Alojzovoj dobija komad hleba. Juče joj je doneo i mleka, sačekao da popije, a zatim u strahu otišao do kuhinje da sakrije tragove neposlušnosti. Mara je bila zatvorena u sobi pod krovom od kako je otac shvatio da je noseća. Iako nije više izlazila iz kuće, do nje su dopirale glasine da su Turci ponovo krenuli u osvajanje i samo se čeka dan da opsednu grad. Možda bi oni vratili stare žitelje u varoš. Možda bi se i baba Nasta vratila. Da dođu i da je spasu ovog jada. Već dve godine su bile nerodne i gazdinski lagumi u luci su bili napola prazni. Vina je u velikim buradima bilo još dosta, ali žita sve manje. Vosak je gazda Ulrih čuvao u podrumu ispod trgovine. To mu je bio najunosniji posao. Mara prisloni šaku na stomak. Beba je nedavno oživela. Napregla se da čuje razgovor između Alojza i oca. Smakla je ćilim sa poda i virila između daski. Velika soba je bila osvetljena sa dve lampe, na stolu je ležala jedna od mapa koje su inače umotane u svitak odlagane u veliki sanduk zatvaran katancem. Prozori su bili zastrti da tračak svetlosti ne izađe. Stari sluga je vrteo glavom u neodobravanju. U jednom času gazda ga uhvati za gušu i siknu mu u lice. Stari se pokunjio, skupio ramena i spustio glavu. Mara se razumela samo jedno: Odvešće je negde. Možda da je udavi u Dunavu. Ili da je preda vojnicima. Ko će njoj da veruje da joj je otac napravio dete. Kazaće da je veštica i da je sa đavolom zanela. Alojz je lane vozio duvan do Segeda i tamo je čuo o vešticama koje su spalili na bregu iznad Tise. Prvo su ih mučili da priznaju da su sa đavolom decu morili, a onda su ih na lomaču bacili. Otac joj je, hukćući i grokćući između njenih butina, govorio da je veštica isto kao što joj je mati bila. Posle bi ćutke odlazio iz sobe šutirajući sve što mu se našlo na putu. Mara vrati ćilim na pod. Sedela je u tami sobe očajna i gladna dok Alojz nije došao po nju i poveo je ka podrumu. Nije se opirala, nije više ni plakala. Potpuno se predala beznađu. Siđoše u podrum, a Alojz zatvori vrata za njima. Kad je užegao luč na crepu kraj vrata, i još jedan na sredini prostorije, Mara vide da se podrum dosta promenio. Sad je bio mnogo duži i dublji i sasvim zasvođen ciglom. Na drugom kraju je zjapio taman hodnik. Alojz upali lampu i pokaza joj da krene za njim. Išli su tako pedesetak koraka kad se hodnik udvoji. Alojz skrenu u jedan krak a Mara poslušno tapka za njim. Naiđoše na još jedno raskršće ali stari se nije zaustavljao i Mara je žurila za njim. Sad je hodnik bio mnogo uži i vazduh teži za disanje. Ispred njih se začu cviljenje psa. Uz zid su bile naslagane cigle, kanta sa krečom, budak i pribor za zidanje. Alojz zastade. Mara spuštene glave stade iza njega. Alojz je pogleda čudno, nekako ponizno i pokaza joj glavom napred u tamu. „Idi. Negde ćeš stići. I oprosti." A zatim uze budak i zamahnu. Mara je trčala u mraku, padala, podizala se i nastavljala dalje. Iza nje u tami je zamirao samrtni urlik psa. Ostao je samo stari sluga da slaže ciglu i zatvara hodnik. A kad je i taj posao završio ponese krvav budak da svedoči gazdi o gnusnom poslu koji je za njega obavio.
7. Marko je bio ljut. I uplašen. Ako ne nađe uskoro pravi put nazad, ostali će shvatiti da nisu svi na broju. Kad svane i svi krenu napolje, Savka će videti da joj nema muža, a sišao je u podrum pre nego što je čika Artemije zabravio vrata. Neko će primetiti da ni devojka iz komšiluka nije sa njima. Pronaći će lampe i kantu sa rezervnim petrolejom preko koje je bacio ćebad, napuniće lampe i krenuti u potragu. I šta on da kaže ženi gde je bio celu noć? Savka će ga zasigurno izbaciti iz kuće. Već je dovoljno nervozna. Razmažena trgovačka ćerka. Izgledalo je da se teren uzdiže. Više nisu hodali po mokrom tlu. I vazduh je bio drugačiji. Noga mu zape za nešto. Zastao je. „Ne pomeraj se da se ne razdvojimo." Naredio je devojci. „Moram da opipam šta je ovo dole." Devojka je šumno disala, nije mogla da govori od straha. Svi naleti želje su je prošli. Nije očekivala da će to biti tako na brzinu, s nogu, u mraku. A sada ne mogu da pronađu put iz ove podzemne strahote. Marko je čučnuo i počeo da opipava ispred sebe. Cigle. Gomila cigli. Ispružio je ruke i dotakao ostatke zida. „Ispred nas je zid. Delom je srušen, sa suprotne strane hodnika je prolaz. Spaseni smo. Ajde, daj ručicu i tiho da se ušunjamo. Ne čuje se ništa sa one strane. Možda spavaju." Marko dohvati devojku za ruku i povuče je ka prolazu. Molio se u sebi da spavaju umotani u ćebad, uljuljani u prividnu sigurnost podzemnog skloništa. Nije se zaricao da ovakvu avanturu neće ponoviti, ali će se bolje pripremiti. Nastavili su da se šunjaju po tami ali hodnik je išao dalje i nije se završavao velikom nadsvođenom prostorijom. Nešto je krckalo povremeno pod njihovim stopalima. Nije se usuđivao da zastane i sazna šta je to. Koračao je napred u nadi da će stići negde i vukao devojku za sobom.
8. Mitar se baškario na rasprostrtim ćebadima. Iznad njih je bio vreo grad, usijan od jare jednog od najvrelijih avgustovskih dana u poslednjih sto godina. Oni su bili u prijatnoj polutami, u hladnom podzemlju. Posrećilo mu se. Mala je bila dobro nalivena i dobio je ludu zabavu. „Ja najviše volim da sam ja na leđima. Nekako mi je to prirodna poza. A, šta misliš?" Razgovori o seksu uvek ugreju atmosferu. „Da si lenčuga." „Ima i toga. A imam i traumu od karanja stojeći." Devojka se zakikota. „Kakvu bre traumu?" „Ako budeš dobra, možda ti ispričam." „Ma pričaj." „Vidi, ja volim žurke. Posebno one gde se ljudi ne poznaju između sebe. Takvih je najviše bilo prošle godine na Vračaru. Odem ti ja na takvu jednu žurku a ono puko akvarijum, riba koliko ti volja. Spazim ja jednu, sedi za stolom, a svi okolo đuskaju. Sednem ja sa druge strane i kažem mala, ti mi se sviđaš. Ajde da plešemo ti i ja. Tako bih da te stisnem. Ona se uozbiljila, gleda me onim crnim očima, sevaju munje i pita me da li ja nju zajebavam... Viče ona, vidim nešto ne valja, stadoše neki likovi oko nje... Ja kažem jok vala, skroz sam ozbiljan, baš mi se dopadaš. A već vidim da će neko da me polomi. Gleda ona mene i dalje, ali malo popustila. Spustila ruke na naslone i odmaknu invalidska kolica od stola. Meni oči ispadoše. Bio sam trezan u momentu. Izvinjavam se ja njoj sledećih pola sata. Ne znam šta da radim. Ona kaže da hoće kući. Ajd, ja ću da joj pomognem. Pita da li imam kola, nemam, ali nije važno. Da je odguram, tu je ona, na Neimaru. Guram ja ona kolica, pričamo mi, vidim riba je odlična ali invalid. Uredno sve. Pametna. Ima i sise. Sve kako valja, ali, u kolicima. Dođosmo mi do kućerine, bruka. Živa ograda, kapijica, a iza travnjak i jedno jedino drvo na sredini. Vila je u mraku. Pogašena svetla. Uguram ja kolica u dvorište a ona će meni da li hoću da je kresnem. Auh sestro slatka. Kako da te bre kresnem? Šta, gadiš se zato što sam invalid? Ama ne, nego eto, žao mi je, mislim, ne znam kako ti to misliš... da te ne povredim, a i kako ćemo... trava je rosna, hladna... Vidiš ovo drvo? Kaže ona. Vidim. Kažem ja. Vidiš onu granu? Pita ona. Vidim. Odgovorim. E tamo me odguraj. "Odguram ja nju ispod drveta i pomognem joj da se rukama uhvati za granu..." „Mitre kretenu nisi valjda." „Jesam." „Lažeš." „Ama jel ti‚ ’oćeš da čuješ priču ili nećeš?" "’Oću." "... Podignem ja nju, uhvati se ona za granu, imala jake ruke, svučem joj farmerke i navalim ti ja. Morao sam da se pokažem kao pravi muškarac, šta ćeš, devojka u nevolji i tako." „Sereš Mitre, ne popuštaš." „E, keve mi ... I tako ja nju kresnem. Obučem ja njoj farmerke, odnesem je u kolica, namestim kosu, poljubim joj ručicu i poguram ka kući, kad... upališe se svetla i na kući i u dvorištu. A tata stoji na vratima." Mitar zvučno izbaci vazduh iz pluća i zahukta. „E, tu se umalo nisam usrao." "Dobro jutro, deco. "Dobro jutro tatice. "I ja nekako procedim to jebeno dobro jutro." "Ajde u kuću mladiću." "Izvinjavam se ja, ne bih, eto žurim... Lupetam, a on me zagrlio i navalio da me gura u salon. Stigla je tu i mama i odvela ćerku u kuću a meni sve cvrkuće kako će sad ona doručak da spremi. Ja samo gledam da li će doručak biti olovni ili gajtanasta, ali šta ću. Noge same idu. Nasu čovek viski, nazdravismo. Ja ga gledam. Pitam ga očima a kolena se tresu." „I..." Devojka ga gleda razrogačenih očiju, u neverici, usta joj poluotvorena. „Potapše on mene po ramenu, ispituje ko sam, odakle sam, ako mi treba posao, čim diplomiram da se javim. Eto imaju oni mesta za mladog, perspektivnog čoveka. Treba im direkor razvoja. "Dade mi i vizitkartu. "Moja ćerka eto voli da se zabavlja, šta ću, ne mogu da je držim u kući zatvorenu..." Ja i dalje ne verujem šta me snađe. "Ma... zašto ja, čoveče!?" "Ti si jedini koji je dopratio i skinuo sa drveta. Obično je ostave da visi dok se ne otkači... a nekad je i komšije skinu sa drveta i donesu kući..." „Mitre, govedo, sad lažeš kao pseto." Mitar se smeje i kune se da je to živa istina i da od onda više ne kara na stojeći. „Ajde da ti pokažem hodnike. Do jaja su." Mitar uzima baterijsku i već je spreman za drugu vrstu akcije. „Daj mi ruku da te ne izgubim, mada ova lampa ima novu patronu, vidi kako baca." Šarao je svetlošću po zidu a zatim uđoše u hodnik i krenuše.
9. Deda je sanjao lagume. Hodao je dugim, mračnim hodnikom koji vodi do urušenog zida. Sa druge strane se mrak pretvarao u crno testo koje ga je gušilo, uvlačilo mu se u usta, nos, uši.... Davio se. Iskočio je iz kreveta znojav i uplašen. Nikad nije gasio svetlo. Na stolu je uvek stajala flaša rakije. Ubijao se godinama alkoholom, bez uspeha. Jedina uteha je bila da je mogao da spava kad dovoljno popije. Jetra je odolevala. Sa godinama je naučio da živi sa strahom. Ostavio ga je iza zatvorenih vrata. Da ga vreba. I čeka. A sada, kao da ta vrata odjekuju. Ona grebe po njima. Deda uzdahnu i nasu čašu. Uskoro će da svane. Nije čuo Mitra. Bez obzira na nagluvost uvek je čuo motor. Momak je bio napaljen na jake mašine i presrećan što je vespu zamenio čoperom. Juče, kad je krenuo u vožnju, turirao je mašinu ispod prozora da deda vidi kakvo je to čudo. Deda izađe u hodnik i iznenadi se kad vide motor. On je spavao u stanu kućepazitelja i nije mogao niko da mu promakne. Tako je mislio. Uzdahnuo je i popeo se stepenicama do stana da vidi da li je momak budan. Prijalo bi mu da danas sa nekim odćuti jutro uz dobru i jaku kafu. Ali, u stanu nije bilo nikoga. Vratio se do ulaza i nagazio na nešto. Sagnuo se da bolje vidi, a onda spazi šarene perlice rasute po pločicama i pogled mu nevoljno krenu ka stepenicama za podrum. Hladan znoj ga je oblio pri pomisli, ali ne, ne veruje da je momak tako budalast. A jedini ključevi su kod njega. Vrata nisu otvarana godinama, možda ni brava više ne radi. Otišao je do starinskog kredenca, iz fijoke, iza gomile nepotrebnih predmeta, izvadio je ključ. Gledao ga je neko vreme, premeštao iz ruke u ruku, a zatim ga ponovo vratio na mesto. Čekao ga je veliki posao, ali još je u snazi, može on to. Do podne je prenosio materijal iz dvorišta i slagao u hodnik, a popodne je počeo da zida zid, ciglu po ciglu.
10. Marko je bio žedan. Više se nije plašio ni Savke ni onoga šta ga čeka kad se izvuče iz ovog mraka. Samo da se izvuče. Devojka je šmrcala i plakala dok joj nije stisnuo gušu i zakleo se da će da je zadavi i ostavi da trune u mraku ako odmah ne umukne. Znao je da je napolju već svanulo i da su ostali stanari ustanovili da dvoje nedostaje. Nije znao da su se borbe preselile u njihov deo grada i da su svi ostali u podrumu, tihi, nemi, iščekujući razrešenje. Nešto se micalo za njima. Možda su pacovi. Možda su neki podzemni insekti. Marko nije verovao u duhove, u bilo šta natprirodno. Verovao je u zveket novca zbog kojeg je i oženio Savku. Verovao je u svoju srećnu zvezdu. Verovao je da će živeti sto godina. Devojka nije više verovala u išta. Ni da će preživeti. Mogle su to da budu horde akrepa, duhova, reke pacova i insekata, to njoj nije bilo važno. Nije osećala ni smrad koji je ispuštala za sobom jer su joj od straha popustila creva. Marka je to dodatno živciralo, ali nije hteo da je ostavi u tom teskobnom mraku. Imao je želju da je odgurne i da je zaboravi, potpuno. Zastao je i naslonio se na zid da malo odmori. Mora da su išli u krug. Dva puta su prošli kroz otvor na zidu. Prolaz je sigurno sa druge strane hodnika. On je uporno išao levom stranom, sada će da pređe na desnu. Tako je, to mora da je rešenje. Ispružio je ruku i napipao suprotni zid. U mraku pronađe devojčinu ruku i krenu dalje, ali ovoga puta desnom stranom. I zaista, posle stotinu koraka nađe na prolaz, hodnik se račvao. Izabrao je desni prolaz i nastavio. Za njima je i dalje plovio prigušen ropac. Ako je ovo zatvoreni splet hodnika, to je mogao biti samo neko od ljudi iz skloništa. Neko ko je pošao da ih traži, ili, neko ko je po istoj potrebi krenuo u mrak, misleći da se neće izgubiti. Da ih traže sigurno bi hodnici bili puni glasova ljudi koji se dovikuju i titraja svetla. Marko stade i u pola glasa upita: „Ko je to?" Odgovorila mu je tišina tišinom. „Ko je to?" Sad se već osmelio. Prijao mu je sopstveni glas u toj nemoj tmuši. Kad utihnuše damari u glavi, on sasvim razgovetno začu šapat. „Mara." Devojka ciknu i odjek njene vriske ispuni hodnike. Marko je odgurnu od sebe i zagleda se u mrak. „Mara?" Ponovio je glupavo ne znajući šta da kaže. Koja Mara? Ko je Mara? Nije se sećao ni jedne žene, devojke, deteta niti starice sa tim imenom. Glas je škripao. „Gladna sam." Glas je bio ropac, zahtev, a ne molba, divlji u toj promuklosti, nimalo snishodljiv. Glas nekoga ko je gladan. Marko je pretrnuo. Shvatio je dubinu gladi po tom glasu koji je bio i star i mlad. Glas najtežeg očaja i konačno najsmelije nade da će biti utoljena ta duga glad. Devojka je vrištala, ali to je trajalo kratko i vrisak se pretvorio u ropac, a zatim u muk koji je prekidalo povremeno mljackanje. Marko je trčao, padao, ustajao, puzao kroz mrak dok su iza njega zvuci postajali sve tiši i stopili se u muk. Naleteo je glavom na zid, a zatim se provukao i posle par koraka našao u podrumu. Ljudi su sedeli u tišini. Tek poneko dete bi zaplakalo. Savka mu priđe i upita ga gde je bio. „Tu sam bio, iza zida. Zaspao sam." „Prespavao si mnogo. Nemci su iznad nas." Marko se sledio. Nemci su iznad. Mara negde iza. Šta god i ko god Mara beše. A Mara je bila gladna. Znao je to u dubini mozga. Ta glad je bila nezasita. Kad utoli mrvicu gladi krenuće za njim. Upamtila mu je miris straha. Progoniće ga. Pređe pogledom po grupi ljudi i umesto njih vide samo hranu za Marinu glad. „Idem da vidim šta se dešava." „Ne možeš, čika Artemije dežura i otvoriće kad bude čisto za izlaz." Savka se okačila o njegovu mišicu. Marko je odgurnu od sebe i poče da lupa po vratima. Artemije Isaković, stari kućepazitelj, oprezno proviri. „Šta se dešava?" „Uđite čika Artemije, ja ću malo da dežuram, a vi odspavajte. Pozvaću vas." Starac je jedva dočekao da se malo odmori. Zahvaljivao je Marku dok je tražio slobodno ćebe. Marko zatvori vrata za njim i povuče rezu. Sad više niko ne može napolje. Ni Mara.
|