The Road (2009)
Ukratko - odličan film.
Nešto duže sledi...

Nema mnogo filmova koje sam gledao više od jednom, niti mnogo onih koji zaslužuju svaki sekund posvećenog vremena. Ovo je jedan od takvih.
Ogoljen do kostiju (ili oglodan, što je prikladnije), ovaj film nema šarenila, ljubića, uzbudljive akcije, komičnih scena, ničega čime nas holivudska produkcija tako obilno zasipa. Neće biti blockbuster, to je jasno, kako bi i mogao kad je radni naslov glatko mogao da bude
Tri boje: Sivo (da se Kišlovski ne uvredi), a znajući ukus prosečnih gledalaca...
Dakle, prosečni gledaoci mogu odmah da odustanu od gledanja filma a i od čitanja ovog prikaza, uštedeće sebi dva sata, kokice i semenke. Za one druge, malo radnje bez spojlera...
Otac i sin putuju na jug kroz sivilo postapokaliptične Amerike.
To je to. Nema više.
Razočarani? Ja nisam. Gledaću ga ponovo.
U čemu je onda stvar, zašto li je autoru romana po kojem je film snimljen dodeljena Pulicerova nagrada, čemu polemika oko filma kojem radnja može da se ugura u jednu rečenicu? Po meni, film to zaslužuje na nekoliko načina.
To je opis putovanja kroz beznađe a sa nadom, putnici nemaju praktično ništa a ipak imaju sve što im zaista treba, sve što je istinski važno. Kroz poneki flešbek se probija malo boje, sasvim dovoljno da prenese poruku gledaocu, da uspostavi jedan drukčiji sistem vrednosti. Ritam radnje nije brži od ritma umirućeg srca, i mogao bi da se zaustavi a da niko ne bude iznenađen.
Kao u Mikelanđelovoj čuvenoj rečenici "Svaki blok kamena već sadrži u sebi statuu i zadatak skulptora je samo da je otkrije", i ovde je odbačeno sve suvišno, svaki ukras, sva spoljašnja lepota. Ostalo je samo ono što nas čini ljudima, unutrašnji sistem vrednosti koji je uzdrman okolnostima, okrnjen i sakat, ali
prisutan.
Podela uloga je odlična, nekoliko ozbiljnih glumačkih imena koja u ovom filmu nisu samo zbog privlačenja gledalaca u bioskope, već su im uloge sasvim svedene. Nema "zvezda", samo sjajna gluma.
U nekim prikazima kritikuje težnja da se opstane uprkos činjenici da nema nikakve nade.
Kritikuje se manjak jasnoće, neobjašnjenost uzroka katastrofe, nejasni ciljevi...
Kritikuje se to što dete plače dok mu roditelj umire jer je u pitanju samo "jeftina fora".
Ne znam za druge, ali ja u RL nemam naratora koji mi sedi na ramenu i došaptava šta se događa iza brda. Imam uvid u vrlo limitiran broj stvari i od raspoloživih delića slagalice pokušavam da stvorim nekakvu upotrebljivu sliku okolnosti prema kojoj ću da se ravnam pri donošenju odluka. Odakle onda očekivanja da lik u filmu bude sveznajući i da
apsolutno sigurno zna da nema baš nikakve nade za opstanak? Dovoljno je da u to nije sasvim siguran pa da ima dobru motivaciju da pokuša da opstane, ako ne zbog sebe, onda zbog potomstva.
Ako nas, recimo, zadesi zemljotres, sasvim je očekivano da delujemo u skladu sa onim što
trenutno znamo, koliko god to malo bilo. Nećemo sedeti i čekati da nam neko dostavi kompletan elaborat o epicentru, lokaciji i intenzitetu potresa, vrsti nastale štete itd. Zašto se onda očekuje da lik iz filma ima totalni uvid u sva dešavanja na svetu?
Nema dileme da patetika može da se upotrebi i zloupotrebi u filmu, i to se nažalost prečesto i čini. Samo me zanima kojim metodom se došlo do definisanja "jeftine fore". U stvarnom životu deca ne plaču zbog smrti roditelja?
Možda zastupnik te teze i ja živimo u različitim stvarnim svetovima. Opet, prisustvovao sam pravim tragedijama u stvarnom svetu i iz prvog lica, pa dajem sebi za pravo da o tome znam ponešto. Možda bih se i ja podsmevao takvim pričama da su mi poznate
samo iz filmova i puke teorije.
U svetu kritičara postoji jedno generalno pravilo: ako želiš da budeš cenjen - budi oštar.
Potrebna je prava hrabrost da bi se pohvalilo
bilo šta, jer je uloga pljuvača tako fina i udobna, svi se boje da se usprotive jednom tako oštrom stavu (u strahu da ne budu i sami opleteni).
Ako slučajno kao kritičar pohvališ nešto, odmah si omekšao, pokazao znak slabosti, otvorio pukotinu u oklopu superiornosti koju će kolege-dušmani rado popuniti sečivom.
Zato se kritike često koriste i kao prilika za demonstraciju britke rečitosti, sočne elokvencije, široke erudicije i samopromovisanja.
Eto, ja nisam kritičar već samo običan gledalac i slučajno imam
sopstveni utisak o filmu.
Od mene ima ocenu izvanredno.
IMBd:
http://www.imdb.com/title/tt0898367/Trejler:
http://www.youtube.com/watch?v=hbLgszfXTAY