Eriops
Čuvar stanice
kapetan
Poruke: 333
Ugled: +14/-3
Starost: 46
Lokacija: novi sad
Pol:
|
 |
« Odgovor #1 poslato: 12.03.2010. 23:53:39 » |
|
Sandra je usnila strašan san. Koračala je tiho, povremeno posmatrajući vojsku koja je marširala iza nje. Vojsku mrtvih- bilo je tu ustreljenih, unakaženih, ljudi bez udova i organa. Išli su za njom, kao u nekom užasnom nemom filmu. Nije se plašila, osećala je povezanost sa mrtvima, i znala je zašto su tu. Kud god su prošli, nastajala je panika i užas. Vojnici su bacali puške i bežali, ostavljajući tenkove prazne na cesti, poput kakvih golemih olupina. Put pred njenom vojskom mrtvih , brzo se čistio. Lako , i bez ikakvog otpora, stigli su do Grada. Videla je masu ljudi okupljenih na Trgu, koji su frenetično pljeskali i mahali zastavama. Vođe su držale vatrene govore, a u pozadini je mirno stajao debeo, preplanuo čovek, sa kaubojskim šeširom na glavi. Izgledao je nezainteresovano, kao da se dosađuje, i da je sve ovo video već hiljadu puta. Ugledavši mrtve, masa se razbežala u pravom stampedu, a Vođe su bile još brže, uguravši se za par sekundi u skupocene crne automobile. Čovek sa kaubojskim šeširom, međutim nije bežao. Hladnim i bezizražajnim očima posmatrao je Sandru i mrtve. ,, Šta misliš da si postigla, devojčice ? '' nasmeja se Kauboj. ,, Oni su ionako samo pioni. Ja odlučujem ko će živeti, a ko će umreti ''. ,, Došli smo da vas zaustavimo '' prkosno reče Sandra. ,, Nisu svi ljudi poput vas''. Zaista ? - Kauboj se nasmeja- Pokazaću ti nešto. Gledaj. Sandra oseti jak bol i peckanje u glavi. A onda je nekim unutrašnjim okom, za koje dotad nije znala ni da postoji, videla u glavi sliku mumije. Sa mumije su počeli otpadati slojevi. Kako je koji sloj otpadao, pred njom su se ukazivale stravične slike. Drugi svetski rat. Gasne komore i peći, u kojima su gorela ljudska tela i duše. Ljudi u crnim uniformama, podižu sjekire i maljeve, sa ubilačkim sjajem u očima. Novi sloj. Prvi svetski rat. Blatnjavi, smrdljivi rovovi, prepuni mladih tela koja nepomično leže. Još jedan sloj. Teror, ili Francuska revolucija- giljotine odsecaju glavu, uz oduševljeno klicanje mase. Srednji vek. Krunisanje kraljeva. Sin ubija oca, otac ubija sina. Sledeći sloj. Rimske legije. Seča mačeva, vrisak, jauk porobljenih. Još slojeva otpada. Kosmati, divlji čovek, podiže obema rukama toljagu i spušta je na glavu drugog čoveka. Tup udarac, Sandra čuje krckanje kostiju, i počinje da vrišti. Slike nestadoše.
,, Kao što vidiš'' nasmeja se Kauboj ,, Tvoj zadatak je besmislen, i osuđen na propast. Atomska bomba, puška, nož, ili toljaga, svejedno je. Svi smo mi njegova deca '' . Čiji smo to ? - šapatom upita Sandra, dok su joj suze tekle niz lice. ,, Onog koji govori iz Tame '' reče Kauboj. ,, Njega slavimo. Svi smo njegova deca. Nema nevinih, upamti! '' ,, Lažeš, proklet bio ! '' vrisnu Sandra ,, Nisu svi ljudi takvi! Ljubav postoji. Miloš me voli ! Njegove ruke dok me miluju, njegove usne kad me ljube- ne lažu ! '' ,, Svakako '' nasmeja se Kauboj ,, Ali ruke tvog dragog Miloša, miluju i pušku, i pucaju u nekog drugog Miloša. Nisi shvatila, očito. Ostao je još jedan, poslednji sloj. Gledaj ''.
Ponovo bol i peckanje u glavi, ponovo slike. Sa mumije je otpao i poslednji sloj. Sandra je gledala u bezdanu, crnu beskrajnu prazninu, u kojoj nije bilo čak ni zvezda. ,, Šta je ovo ? '' upita Sandra ,, Ovde nema ničega. Kakve ovo veze ima sa ljudima ? '' ,, Konačno si shvatila '' nasmeja se Kauboj ,, Ne bi trebalo da te tako pogađa suština čoveka. Zar to već nisi znala ? '' Proklet bio- sada je osećala bes koji narasta, i na brzinu je već donela odluku. Okrenula se prema mrtvima, obrisala suze, a kada je ponovo pogledala Kauboja, oči su joj bile hladni čelik. ,, Raskomadajte prokletnika '' mirno je naredila ,, Skot više nikada neće pokretati ratove '' . Kauboj nije bežao, kada su mrtvi krenuli prema njemu. Mirno je prihvatio svoju sudbinu. Čak se i nasmejao. ,, Vidiš '' rekao je ,, Nema nikakve razlike. Svi smo isti, čak i ti. Svi smo njegova deca ''. Svi, svi, svi...
Probudila se u suzama. Plakala je dugo, nesposobna da ustane iz kreveta, da pomeri ijedan mišić na telu. Želela je da se sakrije ispod pokrivača, od svega, od ljudi, od rata, od sveta, od sebe same. Kada se najzad pribrala, ustala je i krenula u kupatilo. Pomislila je da bi joj malo hladne vode dobro došlo. i povratilo joj snagu u ukočene udove. Upalila je svetlo, pogledala u ogledalo, trebalo je vremena da informacija stigne do mozga, a kada je konačno stigla i mozak je obradio, vrisnula je. Nije više bilo njene divne, tamnosmeđe kose. Bila je potpuno seda.
|